Uvijek se u tim noćima sjetim nekih ljudi kojima je to možda prvi Božić bez njega ili nje... Ili prvi Božić negdje tamo, daleko.
Gdje za Božić ne lome česnicu i ne idu u crkvu. Gdje za Badnji dan nema plama.
Sjetim se tih nekih primoranih da rade, onih van topline svoga doma, onih na rubu egzistencije...
Onih koji će proslaviti samo u svom srcu.
Onih koji će ostati negdje zaglavljeni na nekom aerodromu usred otkazivanja leta zbog sniježne mećave.
Sjetim se i onih koji te večeri biti manje srećni pa će ih zapasti da rade kod nekog gazde koji ne zna za praznike.
Pa će tamo negdje u prolazu perači čaša čestitati jedni drugima, konobari će uhvatiti minut vremena da iskucaju nekome tu poruku, kuvari će možda pomisliti kako bi bil ljepše da kuvaju u svom domu, kasirike će napraviti po koji propust od umora i želje da što prije odu kući.
Neko će biti srećan sa konzervom tunjevine i vinom iz tetrapaka koje će podijeliti sa voljenom osobom, neko neće popuniti neku svoju prazninu ni sa najbogatijom trpezom i sa trista ljudi oko sebe, faliće mu baš to nešto... A tebi ako ništa ne fali, srećan si.
Ako je trpeza skromna, a stolice pune, srećan si. Ako su tu svi koje voliš, srećan si. Ako imaš vrata iza kojih je toplo, ako ti ove godine niko nije otišao zauvijek, srećan si. Ako ti fali samo jedna osoba, opet si imao više sreće od mnogih.
Ako si zdrav i ako ti je i u kući zdravlje, ti si srećan. I zapamti da se sreća množi samo onda kada se dijeli. ❤
Nazdravlje vam Badnji dan. ❤