Senkina sjenka

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Teta Senka je umrla u decembru. U jednom od onih dana, oblačnih i hladnih, koji posebno mirišu, otmeno i tužno. Slute kraj godine, umiranje... Takav oblak i vlažnost u vazduhu nemaju  tu čarobnost u februaru. Ne, to se dešava samo posljednjih desetak dana decembra. Vi, koji osjećate više i možete da mirišete slutnju i samoću, znate o čemu govorim.

Senkina sjenka

Teta Senka je bila komšinica moje majke, moja najstarija prijateljica. Nisam mnogo razgovarala sa njom, a ipak sam je smatrala prijateljicom. Bila je nenametljiva, nepostojeća u mojoj svakodnevici, ali kad nešto treba, pouzdana. Znam da je više znala, nego što je govorila. Govorila je malo, samo kad se mora. Zauzimala je stav, živjeti po strani. Ako se ikako može, što manje učestvovati u nekim stvarima koje ljudi dijele i koje dijele ljude. Nikad niko nije mogao znati za koga će da glasa, iako je tu dužnost obavljala revnosno. Poštovala je komšiluk u mjeri svoga ukusa, dođe kad je pozvana. Zato bi žene, tri komšinice sa kojima je bila najbliskija, pozivala jednom nedjeljno na kafu . Uglavnom bi uz kafu bio lokum, patišpanj ili šnenokle. Ja sam kod nje odlazila rijetko, ako bi mi trebala kakva knjiga ili enciklopedija, jer je ona čuvala i  knjige sa studija svojih ćerki, i stare rječnike, i svakakva čudesija... Imala je jedan od onih regala iz vremena komunizma i knjige su bile poređane u dva reda, one iz drugog reda se nisu vidjele. Ali, Senka je imala sveščicu gdje je napisan tačan raspred svake knjige, iza Remarka je Karl Marks, tako nekako…
Bilo je u Senki mnogo otmenosti. Neobrazovana, a mudra. Umjerena, u svemu. Svjedok mnogih situacija koje bi za nekoga mogle biti kompromitujuće. Nijemi svjedok, naravno. I mojoj je jednoj svjedočila. Znam da ju je ponijela sa sobom, u decembru. Zbog toga sam je poštovala, možda i voljela. Razlikovala se od svih žena u komšiluku.
Ipak, njen odlazak doveo je neke sumnje. Čovjeku malo treba da počne da sumnja, a od sumnje se lako sagradi priča. Naime, u sumrak decembra, dan poslije teta Senkine smrti, u kuću joj je došla žena od pedeset i nešto malo preko, godina. Ćerka joj. Najstarija. Za nju niko nije znao. Niko u komšiluku, čak ni rodbina pokojnog Senkinog muža. Ako je uspjela da odživi život po strani, smrt nije mogla da kontroliše. Odlazak ju je, iako tih i nečujan, učinio glavnom i važnom. Odjednom je ta tiha, sjajna ženica, divna baba svojim unučadima, ona koja ničim nije htjela da izazove priču i komentare, postala glavna tema pri susretima...“Čuste li za Senku? Dođe joj ćerka iz Hrvatske, niko nikad za nju nije čuo! Bože...“
I  odjednom, nikome nije bilo dosadno. Svi su imali pravo da sude. Otkud? Zašto? Čija je? Kako je rasla bez majke? Kako je majka mogla bez ćerke? Kako je mogla da krije? Je li ikad pomislila na nju, pored dvije regularne ćerke? Ljudi, kao na filmu! Prosto nemoguće. Uvijek je bila tajanstvena. Opasna, u ono se vrijeme dva puta udavati?! Ko bi to očekivao?!
I teta Senka je svojom smrću vaskrsnula život! Svi su se nečega sjećali, pokušavali nešto da povežu... Muževa rodbina se osjećala prevarenom, iako su Senka i muž imali skladan brak i poštovali odnose sa daljom familijom. Kako je tako topla i požrtvovana majka mogla da živi tako dugo, toliko daleko od svoga djeteta? Dobila je Senka publicitet kakvom se nije ni u snu nadala. Završena je jedna godina i počela druga, pričom o Senki. O sjenci u njenom životu. Čudo, zaboravili su ljudi da imaju sopstvene probleme, svi su bili sjedinjeni u otkrivanju misterije. No, nisu uspjeli ništa da saznaju. Senkina tajanstvena ćerka bila je gošća kod svojih sestara, komšiluk nije uspio da dobije njenu pažnju. Samo poštovanje, u mjeri dobrog ukusa.            
Lijepo je bilo što je Senka okupila komšiluk i rodbinu, rijetko su ljudi tako jedinstveni...Vratila ih je u neke prošle dane, u razna tumačenja... Možda je neke i pomirila...
Ipak, tužno je što su svi, tako lako i jednostavno, zaboravili Senkin život, ono što je ona zaista bila, njen odnos prema svima... Uvijek prisutna, a nenametljiva. Zaboravili su da su joj  ostavljali  ključ od svog stana kad negdje odu. Zaboravljali su dosta toga... Samo je bila važna njena smrt, koja je dovela tajanstvenu ženu...
Ne znam zašto je Senka živjela tako, što se to desilo u njenom životu pa je morala da napravi takav izbor. Sigurno joj nije bilo lako, nikada. Ipak, ta patnja, a sigurna sam da je patila, nije je učinila osobom malog srca. Zato je teta Senka veća, posebnija. I sigurna sam da je nalazila načine da živi uz tu svoju ćerku, bar ponekad, nekako, kao što je našla način za postojanje drugog reda knjiga, nevidljivih iza onog prvog.
Hladni februarski dani mirišu drugačije od onih decembarskih. Ne nose u vazduhu prazničnost, ni čarobnost, ni misao o prolaznosti...

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.