O prvom delu sam vam već pisala na blogu, to pročitajte obavezno, ukoliko niste..a sada da vidimo šta je to interesantno u sledećem delu.

Onog momenta kada počnete da čitate Karl Uvea, možete slobodno reći: "Zbogom svete, vidimo se za 599 strana ( da, toliko ima drugi tom). " Kada krenete sa knjigom, selite se u život pisca. Ja to činim skoro svako veče, od kada sam krenula sa čitanjem njegovih romana. I strašno me opušta njegov način pisanja, i prija mi...

U drugoj knjizi "Moja borba" Karl Uve napušta Norvešku, prvu ženu, seli se u Štokholm i upoznaje Lindu, zaljubljuje se u nju, počinju zajednički život, dobijaju troje dece...Pisac je u ovoj knjizi razapet izmedju porodičnog života i želje za samoćom i pisanjem.

Ove knjige nisu klasična autobiografija, to su knjige o preživljenom životu, o iskustvu, koje je jedinstveno toliko koliko je svaki čovek za sebe jedinstven. I neponovljiv. Karl Uve nam to približava na poseban način. Na čitaocu je koliko će od toga da shvati. On i u drugom delu ogoljeva svoje nade, strahove, očekivanja, razočaranja...Ništa ne ulepšava, do bola je iskren i to je upravo ono što privlači ljude da čitaju njegove knjige. 

U prvoj knjizi “Moje borbe” pratimo autorove mučne tinejdžerske godine provedene kod oca u Kristiansandu. Otac, koji nikad nije zadovoljan svojim sinom, guši ga svojom hladnoćom i vrlo brzo se od mučaljivog oca pretvara u napornog alkoholičara. Ali, o prvoj knjizi sam već pisala i iako je prošlo neko vrijeme (i mnogo pročitanih knjiga), i dalje sam njome oduševljena. Jedna je od najboljih knjiga koje sam pročitala. Želim da je i vi pročitate. Iako se dijelovi Knausgaardove autobiografije ne moraju čitati po redu, to bi bilo poželjno.

Nestrpljivo  sam čekala  nastavak ove hipnotizirajuće osobne priče  i potvrdila se ona da – tko čeka, dočeka.

U svojoj drugoj knjizi Karl nam govori  o različitim vrstama vlastite ljubavi: ljubavi prema djeci, ženi, prijateljima, literaturi. Riječ je o svijetlim, ali i tamnim stranama ljubavi pa tako i vlastitim tamnim stranama. Njih ima mnogo više nego li onih svijetlih. Knjiga vrvi sukobima, konfliktima, agresijama i graničnim ponašanjem. Istovremeno knjiga vrvi nježnostima, ljubavima, strpljivošću. Malo tko bi imao hrabrosti to tako otvoreno priznati cijelom svijetu.

Upoznavši Lindu fatalno se u nju zaljubljuje i s njom zasniva obitelj. U nekoliko godina imaju troje djece (Vanju, Heidi i Johna)  i oboje su zatečeni novim izazovima i obvezama obiteljskog života. Osobito me je dirnuo opis porođaja njegove djece kao i ljubav prema punici Ingrid – majci njegove supruge Linde.

Između čitatelja i Knausgaarda trenutno se stvara snažna intimnost. Ponekad mi je kao čitateljici bilo čak i  neugodno stalno zavirivati u njegovu spavaću sobu, u kuhinju, u njegovu svakodnevnicu i najdublju initimu. Karl je rijetko simpatičan, često je nervozan, hladan i usamljen. Ali upravo to mu daje neku čarobnu silu i zarobljava vas svojim stilom i iskrenošću.

Što ostaje od svih romantika i strasti kad se surova dnevna rutina uvuče  u živote dviju modernih mladih osoba koje su pod pritiskom vlastitog  samoostvarenja i to još s hrpom male djece? Očekivanja i stvarnost se sudaraju. Dnevna borba za slobodu i sreću pretvara se u neriješive sukobe. I Karl i njegova supruga Linda nastoje vlastiti identitet obraniti svim sredstvima, a  ljubav se uvijek iznova nastoji pronaći. Karl Ove nas razoružava svojom iskrenošću i odanošću. Radikalan portret oca iz  prve knjige koja se još naziva i  “Smrt” prerasta u  „Ljubav“ u drugoj knjizi,   uz beskompromisnu potragu za bliskošću i nježnošću koju nikada kao dječak nije doživio. Na taj način kao da pokušava složiti „puzzle svog  života“.  Svi to činimo zar ne? Samo ne priznajemo.

Osim ljubavi prema djeci, prijateljima i ženi Karl vrlo jasno izražava i ljubav prema Švedskoj i Stockholmu, gradu u kojem živi i radi nakon što je napustio Bergen (u Norveškoj) i prvu suprugu Tonju. U glavni grad Švedske dolazi sa 101. kilom i bez ikakve nadu u bilo što. Sve što želi je ponovno biti sretan.  Zaključuje da je  Stockholm lijep, ali hladan kao led. Ne samo po temperaturama nego i po sklapanju veza i prijateljstava.  Iako brzo gubi kile, ne gubi nadu.

Što me je još oduševilo u ovoj iskrenoj knjizi, a po čemu sam vrlo sličnih stavova kao i Karl je ovo: Karl čezne za nečim drugim i ne podnosi pseudoljude, pseudomjesta, pseudodogađaje a najmanje pseudokonflikte. Voli svoju djecu no apatija i dosada su puno veće i jače. Karl je potpuno ravnodušan prema vrijednosti novca. Ne oklijeva razbacivati se njime kada ga ima, ali mu ne nedostaje kad ga nema. Često mu je podvodac kod kuće kraći nego inače. Prvih pola godine zaljubljenosti u Lindu bio je sretan, euforičan i sve je imalo smisla. Isti osjećaji su ga obuzeli kada mu se rodila prva kćer, Vanja. Tada je potpuno ispunjen i sve je moguće. Sve ima smisla. No taj osjećaj nepobjedivosti nije dugo trajao. Karl kroz cijelu knjigu i dalje čezne za njim. Između Linde i njega stalno dolazi do ispada. Linda često ima ekstremne promjene raspoloženja. Iz mira i spokoja, optimizma i topline prelazi u razjarenost. Kao par se stalno istovremeno zbližavaju i udaljavaju. Linda ga pokušava vezati uza sebe, ali Karl se oštro opire tim „ljubavnim okovima“. Jaz se među njima povečavao koliko se povečavala posesivnost. Beskrajna ljubav i beskrajna tjeskoba cijelo vrijeme su se borile za premoć. Kada treba pisati nedostaje mu njegov mir, samoća, jasnoća. Misli da je pozornost javnosti kao droga. Čim je osjetiš, želiš još…

Kompletan tekst pročitajte na blogu Mother.Woman.Queen