Lažna istina

Piše : Snežana Dakić Tomanović
Lažna istina

Petočlana porodica je živjela mirno i, reklo bi se, srećno, u kući koja nije njihova, ali od novca koji pošteno zarade. Skromno, čak i idilično. Dosta su radili i solidno zarađivali, ali se u tom iznajmljenom prostoru nije vidio boljitak ni u čemu… makar vaza sa cvijećem na stolu... nova zavjesa, ukrasni jastučić, bilo kakav znak da ide na bolje. Osim za golo preživljavanje, novca nije bilo, iako je u sasvim solidnim količinama ulazio u kuću. Okolina ih je doživljavala kao vrijedne ljude koji skupljaju novac da bi došli do sopstvenog doma. U tišini, rade i štede. Sve do jednog dana, dok u taj iznajmljeni prostor nisu došli lihvari, zelenaši... a vlasnik kuće se suočio sa tim da njegovi stanari ne štede, nego kockaju. Kocka, u stvari, samo jedan, onaj glavni, muž i otac. Ostali znaju da kocka i  učestvuju u tome, davajući mu ćutanjem podršku. Prozvana je i kritikovana najviše žena, stub i temelj svake porodice. Ona je krivac, iako nije kockar. Ona je krivac, jer zna i ćuti. A ona je, nesrećna, od tog parčeta lažnog blagostanja, sagradila sopstvenu istinu, jedinu koja postoji. I živjela u njoj, dok traje. Znala je, ako se suprotstavi, izgubiće taj svoj harmonični svijet, tu mogućnost da negdje stvore dom i krenu ispočetka, po ko zna koji put.  Čak je i od djece skrivala neke teške noći koje je provela budna, u raspravama sa svojim suprugom. Moljakanja, plakanja, tobožnje prijetnje odlaskom, kumila ga ljubavlju njihove djece i svojom… No, ipak, kad bi došlo vrijeme da se plati kakav dug, smatrala je da je bolje novcem no životom, i davala ono što je imala, najčešće cijelu mjesečnu platu.  Svoju je muku tajila duboko, nadajući se kakvom čudu, i živjela život satkan od te lažne nade i nemoći. Znala je da ne valja, da ne vrijedi, da ne donosi dobro... ali znanje nije dovoljno za istinu. Znala je, a nije imala snage.
Onda kada  nema smjelosti da  prihvati istinu, čeljade stvara  put do sopstvene istine, one jedino  prihvatljive. Jedine u kojoj  može da živi. Često satkane od laži.
Na ljepotu života u sopstvenoj istini, podsjeti me i drug iz djetinjstva. Sretoh ga sinoć ispred  ulaza. Kaže  da mu je sjajno u životu, ima novi posao, bolji od prethodnog, radi u nekoj firmi koja bogatima omogućava da drugi za njih trče...Trče u kupovinu, na hemijsko, u apoteku, kod ključara, rodbine, gdje god treba i kad treba... Zadovoljan je drug, ćerka mu krenula u školu, predivno. Nema više djece, voli razliku u godinama između braće i sestara... Roditelji  mu  pošli na selo, uživaju, odmaraju, već su  godinama tamo, ne bi pristali da se vrate u grad i u stan, nema nikakvih šansi... Imaju  koze, kokoške i još raznog blaga, nije im  dosadno, divota... Ispriča drug sve za minut, sav sjaj i glamur života svoga, iako niko nije tražio detalje. Mene nije pitao ništa o mom životu, ali mi je bilo jasno da, pričajući o ljepoti svoga, ubjeđuje sebe da mu je zaista dobro. Kažu da ono što pričamo postaje istina… Hoće li pričom da mu je dobro, biti zaista dobro? I koga treba da ubjeđuje? Koga se više tiče njegov život, do njega samoga?
U stvari, već od prošle godine znam, iz površnog  razgovora sa sestrom mu, da se drugar davno razveo, da su roditelji, pod teretom nemaštine i svakojake muke prodali stan da bi vratili kredite, a penzija je mala da bi se od nje živjelo u gradu, pa je neminovnost bila da odu na selo. I tako je taj njegov divni život raskrinkan, jer je ovo mali grad, svako o svakome sve zna...I bilo mi ga je žao, ne zbog teškog života, sve je za čovjeka,  nego zbog njegove nemoći da prihvati život i potrebe da  stvara  lažnu istinu, iako od od nje nema nikakve koristi. Naprotiv.
Taj oksimoron  je odrednica naših palanačkih života. Dobro je kad drugi ne znaju da nam je loše. A nije nam loše, ako nam je stvarno loše. Uvijek postoji  slamka za koju se hvatamo, ta šarena laž od koje krpimo vlastite poraze i pretvaramo ih u istine. Samo naše, krhke i varljive. Trajne onoliko koliko možemo da istrpimo i podnesemo. Dok nas ne otkriju... dok ne saznamo da smo otkriveni. A onda nastaje lom ili pad, neminovnost plaćanja ceha nesigurnosti i  kukavičluka.  Za istinu treba smjelosti i snage, a hrabrosti najviše. Gdje nestane hrabrosti, rađa se laž, jer se mora živjeti. Kako god.
Razumijem suprugu kockara i druga Iz djetinjstva, kako ne bih… imala sam situacija koje sam ćutala, zbog kojih sam patila i mučila se da iz sopstvene patnje izvučem poruku. Nisam htjela da zadovoljim tuđu znatiželju, već da pomognem sebi, nekad… Ko bi mi pomogao drugi? Život je tako dragocjen, i onda kad je nemoguće težak. Ali ga shvatamo prelako, sasvim ga podrazumijevajući, kad zbog drugih lažemo sebe. A kome sam bitna, ako sebi nisam?
I ponavljam sebi ove misli, kad god čujem komentare kako sam učionicu zamijenila kafanom. Pričaju, naravno, oni koji ne pripadaju ni učionici ni kafani, jer u objema obituju duše. I  ne, nisam sasvim imuna, ali se sasvim svojski trudim. I najčešće vrlo uspješno, jer sam osvijestila prolaznost i  važnost trenutka i  nebitnost čaršijske misli.  
Razumijem one koji šarenim lažima prikrivaju svoju nemoć i muku, jer čovjek je zvijer koja voli da miriše tuđu krv.  Zato je hrabar onaj koji živi istinu, jer je život vrijedan svake kapi krvi. A zvjeri, neka mirišu. Pametan ne haje za njih.

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.