Umjetnost i psiha (Frida Kahlo)

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Magdalena Carmen Frida Kahlo, meksička umjetnica, rođena je 6. jula 1907. godine u mjestu Kojoakan. Bila je kćerka njemačkog slikara i fotografa jevrejskog porijekla Wilhelma Kahloa I majke Mathilde Kahlo, katolkinje bez obrazovanja. Njen otac se opisuje kao osoba blage naravi, povučen, tih i distanciran, dok je majka bila neemotivna, rigidna, tvrdoglava, odlučna i uglavnom neraspoložena žena.

Umjetnost i psiha (Frida Kahlo)

Tokom odrastanja umjetnica je bila izložena nizu stresnih životnih okolnosti. Na predškolskom uzrastu se razboljela od dječije paralize. Nakon oporavka, kao posljedica bolesti, jednа nogа ostala joj je tаnjа i kraća od druge, zbog čega je nerijetko bila predmet podsmijeha svojih vršnjaka. Sa 18 godina je doživjela saobraćajnu nesreću, kada je zadobila teške tjelesne povrede. Ljekari su sumnjali da će preživjeti i tvrdili su da nikada više neće prohodati. Mjesecima je bila zarobljena u gipsu, a jedini izlaz u tom teškom životnom period je pronalazila u bojama i platnu. Kist ju je opuštao, a inspiraciju je pronalazila u jedinoj stvari koju je mogla da vidi, sopstvenom liku.

Prije nesreće opisivana kao energična i nemirna djevojka, uz pomoć nadljudske snage, prkosa i inata koji su je održali, ponovo je prohodala kada joj je bilo devetnaest godina.

Umjetnički nadarena u potrazi za poslom upoznala je Diega Riveru, poznatog meksičkog slikara i ubrzo sa njim ostvarila burnu ljubavnu vezu koja je trajala do kraja njenog života. On je bio centralna figura njenog života, dok su njegovi prioriteti bili slikarstvo i politika. Frida je ubrzo shvatila da Riverina ljubav prema njoj ne isključuje i njegove veze sa drugim ženama, dok je njegov ego i poslovni uspjeh bio  proporcionalan broju ženskih postelja u koje je ulazio.

Njihov brak je bio disfunkcionalan, iako se sastojao od ljubavi. U svoj odnos su unosili vanbračne veze i kreativnost koja ih je spajala. Živjeli su na polaritetu ljubavi i mržnje.

Frida je bolest koristila kao oružje protiv svijeta, prije svih protiv Diega koga kao da je željela da kazni svojim zdravstvenim stanjem. Frida je odlučila da bude drugačija, nemilosrdno iskrena i ogoljena. Djelovala je kao žena spolja pobunjena, dok je iznutra bila pokorena supruga. Oblačila se upadljivo, noseći dugačke suknje i šalove živih boja, ukrašavala je kosu cvijećem i trakama, stavljala je drečav nakit, nanosila jarko crveni karmin. Išla je na ples, upuštala se u veze s muškarcima i ženama željeći da njeno tijelo osjeti nešto drugo osim bola.

Fridina umjetnost je uvijek pobuđivala pažnju, izazivala uvrede, šokirala poglede, noseći u sebi dozu erotizma i bizarnosti. Fridine slike predstavljaju transformisano iskustvo osjećajnog i proživljenog.

Posmatrajući kroz prizmu teorije psihoanalize osnovna premisa koja omogućava tumačenje procesa kreativnosti i posljedično stvaralaštva je proces sublimacije. To je opšti mehanizam odbrane ličnosti od nepovoljnih efekata frustracije, kada se infantilni impuls sa neprihvatljivog usmjerava na prihvatljiv smjer djelovanja, te je sublimacija posljedica želje da se otklone efekti sopstvene destruktivnosti.

Katarza je još jedan mehanizam, koji navode psihoanalitičari, kojim se jedinka oslobađa od unutrašnje tenzije, projektujući svoj unutrašnji konflikt na proces stvaralaštva.

Tokom procesa stvaralaštva umjetnik koristi regresiju u službi „Ja“, gdje je cilj realizacija infantilne seksualnosti kroz fikciju, dok se stvaralac po završetku dijela vraća u realnost, za razliku od neurotične osobe koja nije stvaralac i kod koje je ovaj proces nepovratan. Nagonska energija se usmjerava preko primarnih procesa fantazije i maštarenja ka sekundarnim procesima koje vodi ego (opažanje, mišljenje, adaptacija), a preko njih se  komunicira sa realnošću.

Da bi stvarao, umjetnik se nužno potapa u nesvjesno i često regredira na niži stepen psihičkog funkcionisanja u toku samog stvaralačkog čina. Fridino stvaralaštvo nam dozvoljava da kroz njega pratimo procese sublimacije, katarze, regresije, dozvolivši sebi da o jednom umjetničkom dijelu razmišljamo istovremeno kao simptomu i lijeku.

Ona je okrutno slikala sebe i svoje tijelo, svoju slomljenu kičmu, rane na nozi, izrezano srce, krv koja ističe iz prerezane vene, izbodeno tijelo, sebe uraslu u zemlju, krvave mrlje na bijelim čaršavima, pobačene fetuse.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.