Kada avion uzleti sa aerodroma pred pogledom se pružaju plavetnila rijeka i jezera, ogromni planinski vijenci, drevni kanjoni. S neba tokom svakog leta posmatram ožiljke i rane planete.

Radeći sa ljudima često naglašavam da je svaka kriza šansa za razvoj, da je svako iskustvo dio nas i da nas čini onakvim kakvi jesmo. Nije li slično i sa planetom? Tokom više milijardi godina i ona je bila predmet transformacija. Njenu površinu su opsjedali meteori i asteroidi od kojih su neki ostavljali ogromne rupe, uništavajući cjelokupni život na njoj. Vulkanske erupcije su gradile planine, dok je morska uzburkanost drobila kamenje pretvarajući ga u pijesak. Ironija je u tome što su mnoge prirodne ljepote kojima se mi danas divimo nastale iz nečega što nazivamo prirodnom katastrofom.

Uticaji upravo tih teškoća strvarali su krizu iz koje su se rađale neke od najizuzetnijih darova od kojih nam zastane dah, koja nas ispune strahopoštovanjem i čine život radosnijim kad stanemo pred njima.

Zemlja predstavlja izvanrednog učitelja za nas. Zar u svakom od nas nisu smješteni svi ti procesi u malom obimu, istovjetni onima sa kojima se naša planete suočavala tokom 4,6 milijardi godina? Svako od nas osjeća kako nas događaji koje proživljavamo nepovratno obilježavaju i graviraju. Tresle su nas emotivne erupcije koje su proizvodile bol, naše tijelo mapira sopstvene kanjone koje je isklesala neka tuga, naša nadanja i nova stremljenja su morski talasi u nama.

Velika je snaga osvrnuti se na sopstveni život i prihvatiti i dozvoliti tim ožiljcima da vas definišu. Potrebno je isklesati umijeće da obuhvatite svoj bol, gubitke, razočaranja, ukazati im poštovanje, ali ne identifikovati se sa njima.

Razmišljanja nas vode u pravcu shvatanja da ono što se dešava u spoljašnjem svijetu nismo mi. Mi smo ono što se dešava unutar nas. Nije dobro sebe definisiati na osnovu razočaranja koja smo preživjeli, već na osnovu onog što smo naučili i snaga koje smo pronašli da oprostimo, prihvatimo i krenemo dalje.

Ne definišemo sebe na osnovu onog koliko je emotivna veza trajala i koliko je boljelo, već na osnovu onog koliko smo spremni da se zahvalimo ukazanoj prilici da volimo i prepoznatoj snazi da opet povjerujemo da možemo voljeti.

Vi niste svoj bol. Vi niste bolest vašeg roditelja. Vi niste prošlost koja je ostala tamo negdje. Svakako nećete postati i krava ako mučete.

Možda ste bez posla, ali niste bezvrijedni.

Možda ste bez partnera, ali niste raspuštenica.

Možda je vaš partner odlučio da ode, ali vi niste gubitnik.

Planeta Zemlja nam šalje i druge poruke. Ona nastavlja da se pokazuje Suncu prihvatajući sve svoje ožiljke, a Sunce se svakog dana opet nama pokazuje darivajući nas svjetlošću i toplotom. Nije li to čudo?

Dalje razmišljam, čitajući i učeći o procesu porođaja i rađanja djeteta, analizirajući čovječije tijelo, pa zar u svakom od nas nisu smješteni svi ti procesi koji postoje milijardama godina unazad. Nije li savršen, a ujedno riječima teško  opisiv sam čin rađanja bebe, proces kako se ona okreće, kako glavom potiskuje u težnji da i ona ugleda Sunce.

Nisu li ovo istine koje zaboravljamo.