Šta je bipolarni poremećaj?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Šta je bipolarni poremećaj?

Oscilacije u promjeni raspoloženja su dio naše svakodnevice. Ljudi su srećni kada im se dogodi nešto prijatno ili kada pomišljaju na vesele stvari, tužni su kada im nešto ne ide, kada nešto izgube ili ne ostvare a bilo im je od značaja, i to su sve normalne reakcije.

Problem sa osjećanjima nastaje kada promjene u raspoloženju ne prate promjene i u životnim okolnostima.

Bipolarni poremećaj naziva se i afektivni poremećaj jer najviše utiče na emocije koje nisu u skladu sa realnom situacijom i ne predstavljaju očekivani odgovor na neku situaciju u životu.

Emocije su kompleksno stanje osjećaja koji uključuju psihički doživljaj npr. bijesa, straha, a koje mogu dovesti do promjena u tijelu, kao na primjer napetosti ili nekog drugog ponašanja koje je proizvod određene emocije. Ljuta osoba može zalupiti vratima, povisiti ton ili naglo napustiti prostoriju; anksiozna soba može stalno iščekivati opasnu situaciju tamo gdje i ne prijeti opasnost, može pribjegavati raznim mjerama zaštite, mogu joj se znojiti dlanovi itd.

Kod oboljelih od bipolarnog poremećaja javljaju se česte izmjene raspoloženja. Poremećaj se naziva bipolarnim zbog toga što se bolest manifestuje kao smjenjivanje perioda sniženog raspoloženja (depresije) i perioda povišenog raspoloženja (manije i hipomanije). Ove periode zovemo fazama. U praksi su se odomaćili izrazi „plus“ i „minus“ faza. Nekada se češće javjuju faze sniženog, nekada povišenog raspoloženja, a ponekad se faze depresije i manije javljaju u istoj epizodi bolesti. Kod oboljelih depresivno ili povišeno raspoloženje nije u skladu sa okolnostima ili je pretjerano. Iz tog razloga se definiše kao poremećeno. Na primjer, osoba uobičajenog prosječnog raspoloženja radovaće se kada dobije posao, možda će biti i povišeno uzbuđena, ali to neće trajati danima, niti će izazivati disfunkcionalnost odnosa sa drugim ljudima; ili, na primjer, kada izgubi nekog bliskog, osjećaće tugu i prolaziće kroz uobičajeni proces žaljenja, ali to neće znatno odstupati od njenog uobičajenog ponašanja u takvoj situaciji, niti će dovesti do većih poteškoća u svakodnevnom životu.

Osoba u fazi manije opisuje se kao pretjerano pričljiva, razdražljiva, sa čestim sukobima sa drugima. Povišeno raspoloženje odlikuje  euforičnost, neobično dobro osjećanje, radost, osoba se ponaša bučno, dok njeno ponašanje biva propraćeno igrom riječi. Takva osoba vrlo često uključuje nekritičan entuzijazam u međuljudskim, seksualnim i radnim interakcijama. Osoba u maniji može pretjerivati u nuđenju raznih usluga drugima, te na taj način djelovati nametljivo, nadalje, može se ponašati seksualno provokativno, verbalizujući neumjesne primjedbe.

Raspoloženje u maniji često nije stabilno veselo. Ono se vrlo često smjenjuje sa razdražljivošću, bezrazložnom ljutnjom, napetošću, nemirom, čak i depresijom, pa plač i suze nisu rijetkost.

Osobe u maničnoj epizodi gotovo po pravilu teško procjenjuju svoje stanje kao stanje bolesti. Imaju doživljaj dobrog zdravlja, povećene energije, što nerijetko izaziva manju potrebu za snom, pa mogu čak i danima da ne spavaju nastavljajući da obavljaju niz aktivnosti. U maničnim fazama osobe koje pate od bipolarnog poremećaja sklone su obavljanju niza aktivnosti bez mnogo razmišljanja, pa zbog toga mogu zapasti u različite nevolje. Tako mogu pretjerano planinariti, pretjerano započinjati nove aktivnosti, preduzimati istovremeno više poslovnih poduhvata, ne razmišljajući o riziku ili potrebi da se poduhvat završi na zadovoljavajući način.

Kod osoba u maničnoj fazi mišljenje je ubrzano, primjećuje se tzv. bijeg ideja koji karakteriše ubrzano govorenje i prebacivanje sa jedne teme na drugu. Manični pacijenti su vrlo često nekritično samouvjereni i nerjetko mogu imati nerealne ideje precjenjenih sopstvenih sposobnosti. Tako mogu imati osjećaj kako mogu da liječe ljude ili da „pročitaju“ mišljenje drugih, i tome slično. Dešava se da nekada neki od njih imaju pogrešna uvjerenja da posjeduju neke specijalne talente, da su plemenitog roda, da će se obogatiti, da su poznati naučnici, umjetnici itd. Može se desiti da oboljeli čuju glasove ili imaju vizije povezane sa povišenim raspoloženjem i grandioznim doživljajem..npr. mogu čuti glas Boga koji im govori da su baš one izabrane i posebne osobe.

U depresivnoj fazi osoba ima simptome suprotne onima u maniji. Raspoloženje je sniženo, energetski status nizak, tako da se osoba osjeća iscrpljeno, umorno, slabo, malaksalo sa gibitkom interesovanja za stvari koje su je ranije veselile. Tako će osoba, u zavisnosti od stepena depresije, zapustiti svoju ličnu higijenu, može čak posve zapustiti svoj fizički izgled, imati teškoća oko poslova koje je ranije radila sa lakoćom, a u ovoj fazi ih obavlja sa teškoćom, te se mora na njih prisiljavati. Mnogi oboljeli od bipolarne depresije razmišljaju o samoubistvu, te znatan broj njih pokuša suicid, na šta treba biti obazriv.

Jedna pacijentkinja koja pati od bipolarnog poremećaja ovako opisuje maničnu epizodu:
„ Stalno sam bila u pokretu, u četiri noću sam prala i širila stvari, kupala sam se po nekoliko puta na dan, odlazila sam na mnogo mjesta u jednom danu, čak i kod prijatelja kod kojih prije toga godinama nisam bila. Mislila sam da me ljudi na ulici primjećuju jer sam privlačna, doživljavala sam da je njihovo namigivanje način da mi to i kažu. Iako sam vrlo konzervativna u odnosu na seks, tada sam vrlo lako sklapala poznanstva sa nepoznatim ljudima na ulici i pristajala na seks bez zaštite. Slušala sam glasno muziku i plesala po kući glasno pjevajući. Pričala sam gotovo bez prestanka, telefonirala satima i pozivala ljude koje sam jedva i poznavala.  Tada sam potrošila novac koji nisam imala, kupila sam nove markirane naočare, deset džempera i dva telefona i još niz stvari koje mi uopšte nisu bile potrebne. Tako je bilo u maniji dok je u depresiji skroz druga, tužna priča. Ona je vrlo neugodna i teško ju je izdržati, ništa te ne može razvedriti, osjećaš se tužno, očajno, bezvoljno...“

Bipolarni afektivni poremećaj nije krivica ni jednog pojedinca: to je bolest.  Kako bi se spriječile negativne posljedice po privatni i profesionalni život osobe, važno je bolest prepoznati i liječiti je.

Odgovorno ponašanje u liječenju može spriječiti ili ublažiti neželjena ponašanja i pomoći osobi da zadovoljnije i skladnije živi sa svojim bližnjima i u društvu kao cjelini.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.