Pokušaću da opišem slučaj “cut off” odnosa. Marko, stariji od dva sina svojih roditelja je muškarac koji je emocionalno i fizički odsječen od svojih roditelja. Živu u okolini New York-a, dok njegovi roditelji žive u Crnoj Gori. Posjećuje ih jednom na nekoliko godina i razgovaraju preko Skype svega nekoliko puta godišnje.  Majka ga je molećivo nagovorila da prije par mjeseci dođe u iznenadnu posjetu. Kada je došao nije uspio da uspostavi ni na momenat opušten razgovor sa ocem. Tada je prisnije razgovarao sa majkom i većinu zajedno provedenog vremena posvetili su priči o Markovom nerazriješenom bijesu prema ocu.

To je bio odlučujući momenat kada je Marko donio odluku da zatraži pomoć psihoterapeuta. Uz stručnu pomoć on započinje razgovor o svom ocu izjavljujući da se osjeća uplašeno, da ne poznaje svog oca i da ne zna odakle da počne razgovor. Nakon pružanja pomoći i suočavanja sa činjenicom da njegov otac ima osamdeset godina, Marko uspijeva da mu se obrati riječima: „Želim da imam normalan odnos sa tobom. Želim da te razumijem, želim da me voliš“. „Želim da me razumiješ i prihvatiš“. U početku otac nije odgovarao na Markove gestove, no ipak se ubrzo otvorio po pitanju svojih osjećanja, nagradivši sinovljevo otvaranje.

Ovim primjerom iz prakse imam krajnji cilj da vam ukažem na važnost toga koliko je teško, dirljivo i hitno da se povežete sa članom porodice koji ima cut off.

Kada se jednom ‘’cut off’’ desi veoma je zahtjevno i mukotrpno popravljati odnos. Sa svakim prođenim danom, emocionalne granice nasuprot intimnosti postaju sve deblje.  Prekid odnosa prati prikriveni bijes, kao i kivne i zanemarene interakcije koje mogu biti okidač za mnogo više zla. Jedini način da se ponovo povežete sa „odsječenim“ članovima porodice je da napravite odlučujući trud pazeći da ne upadnete u destruktivne obrsce i da rizikujte miješanje u JA-TI odnose. Taj napor zahtijeva provođenje vremena nasamo sa osobom. Razgovor u četiri oka uključuje iskreno dijeljenje iskustva i osjećanja sa drugom osobom.

Iako prekid komunikacije može da se desi u svim porodicama u bilo kom životnom ciklusu, učestalost je povećana u porodicama u kojima je prisutna visoka anksioznost i visoka napetost. Prekid odnosa je ipak učestaliji u okviru: 1. Odbjeglih adolescenata; 2. Razvedenih odraslih; 3. Starijih osoba.

Svaka od ovih grupa je u tranzitnom periodu u kojem moraju da redefinišu svoju ulogu u porodici, što samim tim povećava rizik. Tenzije i problem redefinisanja jedne uloge su često slamka spoticanja. Lakše je povući se nego raditi na izgradnji udobnijeg utočišta. Ipak, efekti porodičnog cutoff-a kod ove tri kritične populacije su potencijalno razarajući. Svaka od tri navedene grupe se drugačije součava sa efektima emocionalnog i fizičkog napuštanja. No, ipak se najveće posljedice cutoff-a srijeću među populacijom prve grupe, iako valja na ovom mjestu naglasiti  da emocionalni cutoff sa roditeljima nije uvijek iniciran od strane adolescenata. Veoma često roditeljski stav i ponašanje su podsticajni izvor distresa.

U okviru porodice, budući odbjegli doživljavaju povlačenje ili manjak ljubavi od strane roditelja. Roditelji ih verbalno odbijaju, provode malo vremena sa adolescentima, udaljeni su i nezainteresovani. Ova roditeljska ponašanja ozbiljno friustriraju potrebe adolescenata za sigurnošću,  pripadanjem,  kompetentnošću i samopouzdanjem. Osujećeni u skoro svim oblastima legitimnih mladalačkih potreba, ovi adolescenti odsijecaju svoje roditelje da bi minimizirali lični distres i očaj.

U savremenom dobu, uslijed povećane stope razvoda, mnogi ljudi bivaju odcijepljeni od rođaka kao rezultat upravo razvoda.

Pored odcjepljenja jednog od drugog, bivši supružnici mnogo puta shvate da moraju da se odcijepe od rođaka supružnika ili bar da radikalno promijene odnos sa njima. Ovo je često iznenađujući i poražavajući gubitak

Jelena je prvi put sam pobjegla od kuće kada je imala trinaest godina. 

„Moja majka i ja smo imale užasu svađu u kojoj me je nazvala kurvom. Prespavala sam kod druga dvije noći. Nakon toga je majka rekla da je dosta i insistirala da se vratim kući. U toku sljedeće tri godine biježala sam od kuće 8 puta. Moj život u kući je bio pakao. Kuća nam je bila u rasulu. Moji roditelji bili su razvedeni, uz to oboje posvećeni karijeri i vlastitom narcizmu. Ni u majkinom ni očevom stanu nije bilo ručka. Ako sam bila gladna otvorila bih konzervu ili rezala na mesoreznici. Kada sam imala petnaest moj otac se napio i strašno me je istukao, to me je prestrašilo i ja sam pobjegla i preselila se u drugi grad. Živjela sam kod tetke gotovo tri godine. Bila sam nestašna, pogubljena, lagala sam, krala, kršila pravila i bila sam istrajna u tome sve dok ih nisam napustila. Ali još uvijek plačem što sam izgubila kontakt sa njima, koji vjerujem nisu umjeli bolje. Sada sam zaposlena i posjedujem svoj stan. Nisam čula ni vidjela svog oca 17 godina, moja majka se preudala i javlja mi se kada joj treba uloga kućepaziteljke, da joj pričuvam ljubimce ili slično. Sad pokušavam da izađem na kraj sa bulimijom i zavolim sebe malo više. Vrećinu vremena sam provela osjećajući da sam nedeukovana, da ne pripadam nigdje, i da sam samo osoba koja kupi tipove kada je usamljena.“

Pozivam vas da porazmislite o nekom vašem „cut-off-u“ ukoliko postoji i, pokušate da nešto uradite po tom pitanju.