Obuzdavanje kompulzivnog impulsa da se popuni praznina

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Kada se osvrnemo oko sebe ili zagledamo u same sebe, primjećujemo da konstantno strijepimo. Preplavljeni često strijepnjom pribjegavamo ponašanju koje nalikuje kontinuiranoj žurbi da sve obavimo. Da li poznajete nekog na ovom svijetu ko je sve završio?

Obuzdavanje kompulzivnog impulsa da se popuni praznina

Gotovo pa cio život provedemo u težnji da obavimo i najmanje zadatke. Učeni smo, a mi bez postavljanja pitanja prihvatamo mod da treba pričati, čitati, da moramo raditi, postizati uspjehe, da moramo biti u emotivnim vezama, da se moramo zaljubljivati, biti interesantni u društvu, ne smijemo pokazati slabost. Zašto toliko žurimo? Šta tjera ljude da budu takvi?

Od kada radim svoj posao, gotovo pa jednom sedmično čujem rečenicu poput ove: „Osjećam unutra sebe prazninu“. Ova rečenica bude propraćena i neverbalnom komunikacijom, gdje se osoba uhvati za stomak, pokazujući gdje osjeća tu unutrašnju prazninu.

Ljudi su u neprestanoj borbi da ispune unutrašnji prostor, plašeći se da će ostati prazni, što za njih predstavlja užas koji neće moći da izdrže. Zato hitaju da popune svaku prazninu koju osjećaju. Nije ni čudo što neke žene odmah pronalaze drugog partnera, čim se raziđu sa prethodnim, i bez okolišavanja kreiraju nov romantični život sa njim. Neke druge čim dođu sa posla kući nastavljaju da rade stvari koje opet imaju veze sa poslom. Postoje oni koji završe jedan projekat i bez odmaranja odmah zavrću rukave kako bi započeli drugi. Poznate su vam one osobe koje često gostuju u TV emisijama, čini se da ne odbijaju priliku da negdje učestvuju.One posjeduju odluku da je potrebno da budu neko i nešto.

Sigurna sam da čujete rečenice poput ove: „ Da bi bio neko i nešto, potrebno je da imaš posao i novac.“ Uh, kako to rigorozno zvuči. Dakle mi smo niko i ništa kada se rodimo, kada odrastamo. Važni smo sebi i drugima samo kada radimo, kada stvaramo, kada ne stajemo. Postala je sramota sjedjeti kod kuće, družiti se sa porodicom, činiti dom. Mora se raditi. Ako ne radiš, sramota je. Ako radiš i ne staješ, bićeš dobar uzor sebi bliskima, svojoj porodici i djeci. Ponosiće se tobom. Hajde da postavimo sebi pitanje. Kako je moguće biti dobar uzor nekom ko ti je blizak kada si emotivno distanciran od njega. Upravo tom preokupiranošću sakupljačkom tendencijom, kojom se popunjava unutrašnja praznina, postajemo emotivno nedostupni za one koji su nam važni. Tu započinje krug. Djeca kojoj su roditelji emotivno nedostupni osjećaju unutrašnju prazninu, koju je u sljedećem nivou razvoja teže popuniti. Nova generacija intezivnije teži da popuni prazninu, postaju emotivno nedostupniji za njihovo potomstvo, i tako u krug.

Isti mehanizam pronalazimo o epidemiji nekih zdravih stilova života. Svakodnevno se čuju rečenice poput: „Živim zdravo, vježbam gotovo svakodnevno i jedem zdravu hranu.“ Odnos percipiranja i bavljenje tijelom je pretvoren u isti manevar popunjavanja unutrašnje praznine. Prazninu sve veći broj ljudi popunjava intezivnim fizičkim vježbama. Pored opsjednutosti tijelom, čovjek u savremenom svijetu postaje opsjednut pozitivnom psihologijom. Preplavljeni smo raznim „psihološkim radionicama“ i porecima, a što je još dramatičnije, postoje oni koji kompulzivno pohađaju razne takve događaje. Poznajem osobe koje odlaze kod astrologa, idu na slivanje strave i razlivanje olova, na hipnoterapiju, na kurseve filozofskog učenja, pribjegavaju reiki tehnikama, meditiraju, odlaze i na psihoterapiju (neki i na više njih), džogiraju, pribjegavaju veganskoj ishrani, i ko će ga znati čemu još.

Ako me pitate da li takve osobe uspijevaju da budu zadovoljne, bez oklijevanja ću reći da ne uspijevaju.

Hajde da pokušate da razmislite o jednoj drugoj direkciji. Umjesto da se pitate i zadajete sebi zadatak šta treba uraditi, zapitajte se šta je to što ne treba uraditi. To znači odreći se mnogo toga što sada radite, izdržati prazninu koja zjapi i težnju da kompulzivno popunite prazninu. Oslobodićete tada možda neko vrijeme za sebe, za svoju porodicu, bićete tada mnogo više spremni da dajete i primate, a ne da popunjavate.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.