Radeći s osobama koje pate od anksioznosti u situacijama koje nisu objektivno ugrožavajuće, psihoterapeuti prizivaju dokaze iz realnosti kojim pokušavaju da usaglase spoljašnje stimuluse i unutrašnju reakciju na njih. Ključni zadatak psihoterapije je da ukaže koliko su snažne i intezivne lične precepcije i da realnost posjeduje mnogo više mogućnosti, utjehe, umirivanja i opraštanja.
Istina je da postoje ljudi osjetljiviji na paniku. Kroz terapiju su mnogi naučili da transformišu svoje nerealne misli koje izazivaju nezdravo osjećanje u realne koje će doprinijeti zdravom osjećanju. Danas su oni, kao i svi mi, izloženi situaciji koja prijeti da ugrozi ono realno što smo naučili da prepoznajemo, danas se naš životni kontekst ruga onim mislima koje su nas čuvale.
Hodam ulicama centra grada u kasno predvečerje. Odzvanja tišina. Parking mjesta, gdje je samo prije nekoliko dana bilo gotovo nemoguće naći slobodno mjesto, su prazna. U daljini vidim jednu osobu, koja se ubrzo gubi iz vida. U susret mi dolaze četiri mačke. Sigurno se kreću, izgleda kao da one žive slobodu, bez ljudi. Osjećam neprijatnost zbog nepoznatog i neubičajenog prizora. U vazduhu lebdi ime, koronavirus, nevideći neprijatelj. Iako godinama unazad izbjegavam medije, ipak ne uspijevam da se izolujem od informacija. Živimo u eri protoka informacija u kojoj nas, zahvaljujući medijima, strah brže inficira od virusa. Svakodnevno do nas pristižu podaci o sve većem broju umrlih i oboljelih u regionu. Katastrofične interpretacije koje se plasiraju na društvenim mrežama, manjak informacija o posljedicama virusa, uz vanredne mjere koje se uvode kako bi se spriječilo širenje. Sve to utiče da percipiramo opasnost, doprinoseći narastajućoj nesigurnosti? Zbog sveprisutnosti informacija procjena neposredne opasnosti ne jenjava.
Pitam se, da li mi stručno i teorijsko znanje pomažu u zaštiti od stresa u krizi u kojoj se svi nalazimo. Odjednom, uprkos svim zalaganjima da mislimo racionalno i osjećamo zdravu emociju, suočavamo se s korona virusom, s klicom koja bi nas mogla ubiti. Opasnost se realno „kezi“ iza ćoška. Neki od vas u ovom trenutku mogu pomisliti: “Eto vidiš, ipak je život pakao kao što sam i mislio..“

Istina je da život nije lak, i ako vam je neko rekao da jeste, grdno vas je prevario. Nemamo garanciju s čim smo trenutno svi suočeni, da nikada ništa neće krenuti po zlu.

Kriza u kojoj se nalazimo neminovno izaziva zabrinutost, strah zbog neizvjesnosti, skeniranja tjelesnih senzacija i opreznost. Upravo ove manifestacije predstavljaju zdravu reakciju na objektivnu opasnost. Strah nam pomaže da se zaledimo, bježimo ili se borimo. Tu shemu ponašanja smo evolucijski naslijedili od životinja. Reagovanje iz emocije straha nekada može biti dragocjeno za opstanak. Možda nam češće pranje ruku, držanje distance u odnosu na drugu jedinku i ostajanje kod kuće, pomognu u preživljavanju. Strah je sklon imitaciji, prenošenju. Nauka prepoznaje, a mi smo svjesni svjedoci prenosa straha koji se intezivnije preslikava među sličnim grupacijama i srodnicima. Ukoliko prenos straha posmatramo kao socijalni fenomen, ne možemo da ga spriječimo da nas „zarazi“, ali možemo da djelamo da ga ublažimo. Postoje konstruktivni i destruktivni načini da istrpimo neprilike koje ne možemo da izbjegnemo.
Pandemija koronavirusa jeste krizna situacija, objektivna opasnost, koju možemo procjenjivati užasnom i na taj način na već postojeći strah kalemiti višak straha i patnje ili imamo izbor u razužasavanju koji ne uključuje negiranje opasnosti, ali uklanja sekundarna otežavajuća osjećanja.

Misli poput: „Ovo je smak svijeta. Smrt je blizu. Sve je gotovo“, pogoršavaju još više lošu situaciju, dodavaju još straha. Koliko god u ovom trenutku zvučalo čudno, i u vremenu pandemije neko može da prenagli. Ukoliko neko misli da je užasno stanje u kom smo se našli, to onda znači da misli da je trenutno gore od najgoreg. Samo zato što postoji korona virus, ne znači da ćete umrijeti. Sjetite se samo šta smo mi već s ovih prostora preživjeli, od ratova, preko nemaštine i bombardovanja. Ni sve to zajedno nije bilo više od 100%, gore od najgoreg. Kako  može biti nešto toliko loše kada znamo da preko 80% oboljelih osjeća slabe simptome virusa, u Kini već dva dana nema prijavljenih novih slučajeva, postoje prototipi vakcina, preko 160 istraživačkih radova je već objavljeno u naučnim časopisima. 

Čak i ako smo sigurni da je kraj došao, neki od nas će na to reagovati lošije od drugih. No, ono što je psihološki potvrđeno jeste da se informacije o sigurnosti šire podjednako brzo kao i one koje sa sobom nose teret straha.

Čuli ste već ili savjetovali roditelje da manifestuju smirenost u društvu svoje djece. Neki od nas posjeduju umirujući glas odrasle osobe koji su pounutrili tokom svog djetinjstva. Sjetila sam se jednog dečka kojem je uginuo pas. Tada mu se činilo da je to najteža situacija koja ga je mogla zadesiti. Pominjao je nemanje razloga za život, plakao je, vrištao, nije izlazio iz kuće. Onda je prišao njegov otac i čvrsto ga držao u naručju dok suze nisu prestale i dok se nije umirio. Tihim glasom, još uvjek držeći ga u zagrljaju, predložio je da pronađu novog psa. Na taj način je otac naučio sina da nastavlja, da živi, da može biti u redu. Nastavljali smo mnogo puta do sada, oni stariji od 65 godina, još mnogo više. To nam je dokaz da možemo izdržati teške stvari bez dodavanja katastrofičnih interpretacija. Ujedno smo sposobni da se suočimo s lošim događajima, umirujući se ljubaznošću i saosjećanjem umirujućeg „roditelja“ koji nam pomaže da smirimo jecaje uznemirenog i uplašenog djeteta koje se još uvijek nalazi u nama.

Ovih dana, radeći terapiju, pitala sam u čemu nas kriza prouzrokovana pandemijom mijenja, šta nam donosi novo? Dobila sam značajne odgovore, neki od vas će se prepoznati u ovim izjavama: “Kriza mi pomaže da usporim i shvatim da posao nisam ja“, „Pomaže mi da prihvatim da nemam kontrolu, nudeći mi još čvršći dokaz u realnosti“, „Shvatila sam da sam važna drugima“, „ Primijetila sam da smo saosjećajniji jedni prema drugima, dok se prije krize nismo ni primjećivali“, „ Pozvala sam bez ustručavanja ljude koje nisam dugo čula“, „ Zapitala sam se zaista šta su moje potrebe, a šta su nametnuta očekivanja“. „Shvatila sam da me djeljenje s drugim umiruje“, „Oživjela sam strpljenje kod sebe“, „Sakupljala sam smeće kraj rijeke“.
Na kraju ovog članka odgovaram na pitanje koje me je na Viberu zateklo jutros kada sam se probudila (izdvojiću iz poruke): „ Šta preporučujete? Korona.. šta je to?“

Psihoterapija nije disciplina koja pomaže drugima da vjeruju u pozitivne ishode, i psihoterapeut ne obećava da ćete živjeti bez smetnji. Nisam do sada nikom od Vas obećala. Psihoterapija je mjesto gdje možete čuti glas umirujućeg roditelja koji vjeruje da posjedujete više mogućnosti. On vam šalje poruku da jeste loše, ali ne i najgore. Kada prođe možemo da pokupimo djelove i nastavimo da opet pravimo cjelinu - to što ćemo jednog dana umrijeti i otići tamo gdje su otišle milijarde drugih ne znači da nisi sada spreman da prihvatiš svoje postojanje, njegujući saosjećanje i uspijevajući da ujediniš u dovoljnoj mjeri zabrinutost i spokoj.

Na kraju vam dajem zadatak za kod kuće. Zamislite sebe u budućnosti, nakon što je prošla pandemija, i napišite kraći tekst o tome.

Nudim vam primjer:

„U budućnosti, kad prođe ova pandemija, neću dozvoliti da mi posao bude važniji od ljudi. Poslovne obaveze neću rješavati kod kuće. Kuća će biti dom u koji ću pozivati prijatelje i porodicu, u kom ćemo zajedno  spremati hranu i njegovati bliskost. Kada se sve opet normalizuje mom dečku ću govoriti češće lijepe riječi, pokušavajući da nadoknadim period razdvojenosti kom je doprinio koronavirus. Kada sve prođe pristaću da započnemo zajednički život. Biću zadovoljna osoba jer ću se ponositi našim odgoovrnim ponašanjem, strpljenjem, saosjećanošću, koji nam je olakšao prolazak kroz stresan period i opet nas vratio vrijednostima koje nas uče da je snaga u podršci i brizi jednih o drugima. “