Uključite televizor, biti će te obasuti reklamama...Od savršene kose, preko lica, do noktiju do nožnog palca. Dobit će te kompletne upute koje proizvode biste trebali kupiti, kako biste barem donekle izgledali poput muškaraca i žena s reklama, koji vode “život iz snova”.

Naravno, ne vidite i onu drugu stranu. Uzmete li profesionalnog vizažistu da vas našminka, za 15-ak minuta i vi možete tako izgledati. Međutim, nas “obične” ljude nitko ujutro ne savjetuje koju šminku upotrijebiti, kako se obući i sl. No ono što je najvažnije u tome je to da “padamo” na ono što nam se servira, postajemo isfrustrirani i mislimo kako smo mi ti s kojima nešto ne valja.

Digni se ti ujutro, vodi dijete u vrtić, trči na posao.. ili na placu (kako tko), kuhaj, spremaj.. i sve to super našminkana i u štiklama, iliti muškarci u odijelima, a do maločas ste se oboje natezali koja čarapa, koja nogavica.. hoće li se dati obući, hoće li “ruliti” prilikom ostanka u vrtiću i sl.

Smiješite se svojim savršeno lijepim, bijelim zubima (takvi su jer koristite paste za zube s reklama!) dok vas šef “maltretira” na poslu (ovo je nažalost balkanska zbilja u većini slučajeva) ili dok razmišljate kako ćete ovaj mjesec platiti račune, jer ste dobili samo trećinu plaće, ili je niste dobili uopće.

Kad se navečer, nakon napornog dana, poželite opustiti uz čaši vina i pogledati nešto na TV, vi se toliko isfrustrirate gledajući u sve te reklame, sređene i čiste kuće, savršeno djecu koja ne prolijevaju po podu i vi, zaista, povjerujete da postoji takav život kao s reklame. 

Šteta je što ne možemo biti prisutni nakon snimanja, pa da vidimo kako ti ljudi izgledaju kad skinu šminku i da li ta “savršena” djeca nakon snimanja trče po studiju i viču, jer im je, eto, već dosadilo.

Vrlo je vjerojatno da bi naišli upravo na ovaj drugi prizor. Prizor koji je realan. Da ne govorim da šminka čini čuda. Pogledajte malo fotografije slavnih ličnosti bez šminke. I vidjet ćete da ne izgledaju ništa bolje od vas, mene, niti vaših (naših) susjeda.I sama sam bila žrtva, no ne s reklamama, one me uopće ne zanimaju…već ispoliranih profila na društvenim mrežama, koji su ondje u svrhu prezentacije proizvoda, ili nekog rada (web stranice, bloga), uspješnih karijera i života kakvog samo možete poželjeti.

Pogledala bih neki intervju i totalno bih se izbedirala. Pomislila bih, ovi ljudi žive ono što ja zovem “američki san.”. Svi redom uspješni. Neki pišu, drugi sviraju, treći ne znam što.. a što je profil i koliko je to stvarno?!? Pogledate li moj profil na Twitteru i ja živim “američki san” – evo, ovo možete pročitati: bloger, ljubav prema čitanju, ovisnica o kavi, sanjalački tip, otvorenog uma, volim ljude, majka predivne djevojčice i sjajnog supruga.

Sve je to istina, ali sve je to površno. Koliko znaju ljudi o meni kad otvore moj profil i bace pogled na tih prvih par slova. Što znaju o mom životu.. usponima, padovima, krizama, pa opet usponima. Nitko od nas nije uvijek na vrhu, niti je uvijek na “dnu”. Život je jedna mijena. I ne zaboravimo da su “mnogi” kojima smo se “divili” posrnuli.. to su recimo slavne osobe, koje se ni same nisu mogle nositi s tolikim pritiskom i očekivanjima okoline da nikad ne pogriješe i da budu savršeni. Eto, zato je to opasno!

Umjesto da nam govore da budemo što jesmo , da njegujemo autentičnost i da se razvijamo u skladu s onim što nam je dato (ovdje mislim na darove i talente), stavljaju nas u isti koš.. s kim?! S čim?! I zašto?! Zato što živimo u konzumentskom društvu i ako ne povjerujemo da nam baš to treba, nećemo kupovati. Prvo nas moraju uvjeriti da ono što jesmo nije dostatno i nije dovoljno…a onda kad nas uvjere, onda s nama manipuliraju.

S obzirom da većinom platim blogere, onda je to ponekad zaista apsurdno kako to izgleda. Malo je onih koji traže i žele stvarnu povezanost među blogerima i ono što rade rade iskreno. Većinom su to naslovi povezani s nekom od marketinških strategija i, da budem iskrena, uopće takve više ne pratim.

Sve se i ondje svodi na reklamu, statistiku, brojeve, natjecanje; a vrlo malo na kreativni rad i na ljubav prema stvaranju. Probala sam i govorim vam iz iskustva. Oboje ne može. Može, ali ili će to većinom biti kreativni rad s nešto marketinga, ili će biti sami marketing, ali tad nećete imati vremena za stvaranje iz ljubavi.

Ne možete stvarati iz ljubavi, dok vam je nad glavom misao kako morate zadovoljiti nečije kriterije i kako pod svaku cijenu morate imati hrpu “obožavatelja”. Na kraju oni određuju vašu vrijednost i vi ovisite o tuđem sudu, što nije niti zdravo, niti potrebno. Ne treba vam taj pritisak. Slušajte svoj unutarnji glas. Imate pravo na svoj ritam.

Ne čitajte hrpu “gluposti” kako ovo, kako ono.. radije čitajte ono što vas umiruje, ili potiče..ali vas ne frustrira. Vjerujte mi, osjeti se tko radi iz srca i tko nije “umrežen” samo radi viđenosti, već mu je zaista stalo do drugih. To se jasno vidi.

Možete imati život iz snova, tako da slijedite svoj unutarnji glas.

Ne natječite se. Budite svoji. Ako vam osjećaj govori da se osjećate u svojoj koži udobno i kao vam je sa sobom ugodno.. na dobrom ste putu. Budite vjerni sebe. Nemojte robovati konzumentskom društvu.

Mislite li da ste na sasvim pogrešnom mjestu, jer su vas tako uvjerili.. a ne znate točno tko ni što (vidite kako to nema smisla), mijenjajte. Odmah. To je samo znak da ste se udaljili od sebe i da se morate vratiti k sebi.

Vjerujte mi, to je tako jednostavno, a moćno. Jako puno puta s se ulovim da radim nešto jer mislim da moram. I naravno da me to onda čini napetom. Tijelo to osjeti. To je ono kad kažete da ste se nervozirali, pa vas bole leđa, želudac.. Tijelo reagira. Zato se opustite i plovite svojim vodama, svojim brodom i svojim ritmom. Želim vam puno sreće na tom putovanju!

I još nešto iz primjera… s obzirom da pišem blog i a hrvatskom i engleskom jeziku, a imam i malo dijete ne stižem sve onim ritmom kojim bih htjela. I tako već danima razmišljam..moram napisati hr post, moram napisati, moram napisati… i ne pišem, jer sam si stvorila pritisak.. Ne mogu pisati samo da nešto napišem. Kod mene je čitav tekst koji vidite uvijek sto posto moj. Od početka do kraja su to moje riječi, koje dolaze iz srca.. ja ne mogu reći sad ću pisati o tome i tome, a da za tu temu u tom trenutku uopće nemam osjećaja.

Toliki pritisak sam si bila stvorila, da sam mislila odustati od pisanja hrvatskog bloga. Zašto od hrvatskog bloga?! Zato što sam trenutno bila bazirana na engleski blog. Moglo je biti i obratno. Onda mi je kliknulo. Napustiti hrvatski blog bilo bi isto kao napustiti sebe. Pa to je moj jezik!!!! Moj materinji jezik. Jedini jezik na kojem se mogu izraziti kako treba, jer je “moj”. Jezik koji volim. Ne, ja ga ne volim, ja ga OBOŽAVAM!!!

Volim i engleski, ali naravno da se ne mogu jednako izraziti. Naravno da ne poznajem sve one sitne stvari u jeziku. Nemam onaj osjećaj u trbuhu kad pišem, pa ovo stvarno super zvuči.. jer nemam isti osjećaj za jezik. Zato uvijem mislim da me oni koji čitaju moj strani blog drugačije vide. Ne znaju oni koliko sam rječita. Kako?! Nedostaje fond riječi, nemam pojma kakav je stil…jer ga ne mogu odrediti za jezik koji ne poznajem perfektno. Moj jezik je moj jezik. Jezik = identifikacija.

Kad je popustio pritisak i, kad sam si rekla. ..dobro….nam da ima ljudi koji me prate, ali ako me imalo poznaju (a upoznali su me kroz tekstove), onda će kad dobiju novi tekst biti zadovoljni, jer će dobiti kvalitetan tekst. Neće dobiti dobar tekst, napišem li nešto jer sam si stvorila u glavi ideju da netko to očekuje. Razumjet će. Ne razumiju li, onda ja nisam vjerojatno blogerica koju bi trebali pratiti. Ne pišem tekstove svaka tri mjeseca, ali ih ne pišem niti svaki dan. Pišem onda kad sam inspirirana i kad želim prenijeti poruku. I kad sam se opustila i prepustila, ovaj tekst je samo iz mene provalio.

Mogu pisati svaki dan, tek toliko da pišem; ali takvi tekstovi ne bi imali dušu, u njima ne bi bilo moje mene. Pisala bih mehanički, a to je nešto što definitivno ne želim.

Jeste li i vi nasjeli na “čari” reklama i kako se s time nosite?! Željno iščekujem vaš odgovor u komentarima.

Rahela Vukušić Druško

Inspirational Woman