Zašto se današnje generacije plaše odrastanja?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Šta se to dešava pa tendencija ka vječnom djetinjstvu kontinuirano opstaje?

Zašto se današnje generacije plaše odrastanja?

Ivan ima dvadeset osam godina i izjavljuje da je teško odrasti. “Svi očekuju od mene nešto, roditelji, drugovi”, izgovorene riječi praćene su suzama. Tina ima dvadeset pet godina i maločas u razgovoru sa njom čula sam rečenice: “Ako želim da se osamostalim, potrebno je da se zaposlim, je li? To je tako užasno. Ovako mama obezbjeđuje sve, ako ispunim ono što ona želi, onda ona podrži materijalno moja zadovoljstva.“ Milan, tridesetčetvorogodišnjak, živi sa roditeljima, odbija ulazak u ozbiljnu vezu jer nije spreman, ona zahtijeva odgovornost i istrajnost što je za njega opterećujuće.

Šta se to dešava pa tendencija ka vječnom djetinjstvu kontinuirano opstaje? Posmatrajući ljude u ranoj i zreloj mladosti oko nas, nije teško primijetiti da postoji izbjegavanje odrastanja. O odrastanju i sazrijevanju se govori kao o teretu, jer kome se danas u ovoj našoj Crnoj Gori ili ovoj našoj Evropi žuri da odraste, da završi školu ili diplomira i traži posao na tržištu rada, gdje svaki konkurs prati vjerovanje da je „farsa i već predodređen za nekog sa vezom“. Kome se još to žuri da radi i uzalud mašta da će uspjeti da skupi dovoljno novca i u četrdesetoj spakuje kofere i napusti roditeljski dom?

Priču o Petru Panu dobro znamo, ali gdje leži problem pa ideja vječnog djetinjstva duboko egzistira u mnogima od nas?

Ako posmatramo transgeneracijski, uočićemo da su naši roditelji, babe i dede ranije „kupovali“ ulaznice za svijet odraslih, vjenčavali se već sa devetnaest godina, počinjali da rade znatno mlađi. Oni kao da se nisu plašili sazrijevanja.

Zašto ne želimo da odrastemo? Zašto je to problem u 21-om vijeku? Da li je posljedica izbjegavanje preuzimanja odgovornosti činjenica da roditelji sve više brinu o svojoj djeci, možda zbog toga što se rađa sve manji broj djece? Ili uzročnik leži u blokadi i lijenosti koje se javljaju na putu zrelosti?

Pregršt pitanja. Na ličnom nivou mladi današnjice su istovremeno lijeni, blokirani i uplašeni. Na nivou društva problem je kompleksniji. Pitam se da li predstavnici društva žele odrasle kritične i samokritične građane ili pak oni iz njihove perspektive moći i upravljanja samo mirišu na problem i teškoću.

Kako odrasti? Kako odrasti u okruženju u kome vas svakodnevno zasipaju informacijama tipa: „Važno je da ćutiš jer nisi gladan, neka se bune gladni“? Kako odrasti u okruženju u kom se ne njeguje pamet već je glavni reper uspješnosti izgled tijela, vrsta hrane koju jedete i broj sati provedenih u teretani. Cilj je ostati što duže zdrav i mlad. Okrenite se oko sebe, vidjećete ljude koji opsesivno brzo hodaju, voze bicikl, trče, treniraju jogu, itd. Oni od vas koji ne uspijevaju da isprate taj tempo osjećaju krivicu smatrajući sebe manje vrijednim. Nije nego.

Podržavam fizičku aktivnost, ali na drugoj strani zabrinuta sam, ujedno malo je reći i uplašena da živimo u društvu koje ne ohrabruje da mislite. Apsurdno je da na internetu imamo pregršt reklama tipa „Kako smršati za 2 dana. Kako vaše tijelo dovesti do savršenstva. Kako uljepšati usne, povećati grudi“...dozvoliću sebi malo ironije pa nastaviti..kako smanjiti palčeve, kako zašiljiti jezik..iskositi oči....Aman, ljudi, da li neko nešto radi za mozak? Da li je neko od vas zadao zadatak sebi da pola sata dnevno vježba mozak?

Preplavljeni smo raznim izborima koji se nameću: izbor automobila, mobilnog telefona, boje i marke odjeće, da li jesti ove ili one pahuljice, hleb sa ili bez glutena...i dok se mi igramo trivijalnim stvarima, izmiču nam krucijalna pitanja. To je mjesto gdje se susrijećemo sa pitanjima za odrasle, a kojima se današnji dvadeset-petogodišnjak odbija baviti. Da li se neko pita zašto se troši obilje novca na izgradnju raznih objekata, a nemamo dovoljno novca za obrazovanje?

Na kraju da probamo da razmišljamo. Nije li sloboda pravo na korišćenje kritičkog mišljenja? Zar je pravo na slobodu mišljenja zastrašujuće, neatraktivno?

Nije li zrelost ta koja donosi mogućnost da se osjećate puno više svoji, slobodni, samosvjesni i opredjeljeni. Nije li ona pokretač misli koje vam omogućavaju da vidite svijet kakav on zaista jeste i da vidite kakav bi trebao da bude. Tada ste spremni da branite argumentovano vaš sud ne plašeći se mišljenja drugog ili neke kazne.

Sada vas ostavljam sa porukom koja je ujedno poziv na razmišljanje. Odraslo doba nije zastrašujuće, već je to šansa za slobodu.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.