Da li ćemo, mi ljudi, biti bolji nego što smo sada i da li ćemo uopšte preživjeti?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Tema koja se oduvijek provlačila kroz razgovor između starijih i mlađih ticala se njihovog međusobnog nerazumijevanja. Jaz generacija nije nešto što je došlo sa 21. vijekom, to nije nešto novo, već je to stara ispričana priča. Ono gdje se otvara novo pitanje je dimenzija postojećeg jaza, u epohi kada se rađaju djeca sa tač-skrinom u rukama, kada se procjenjuje da razlika i međusobno nerazumijevanje onih koji dolaze i onih koji ih zatiču, biva sve veća. Mladi ne razumiju, ili sa teškoćom razumiju ideje i ideale odraslih rođenih u prethodnom vijeku, dok, na drugoj strain, odrasli sve manje razumiju njihov istraživački duh, njihov novi i drugačiji senzibilitet.

Da li ćemo, mi ljudi, biti bolji nego što smo sada i da li ćemo uopšte preživjeti?

Neminovno je da će mladi svijet u koji ulaze i koji su naslijedili od odraslih mijenjati u skladu sa novim životnim prilikama, naročito imajući na umu da se životne prilike mijenjaju dramatičnom brzinom. U takvom kontekstu je nemoguće da roditelji ostave svojoj djeci svijet koji će biti po njihovoj mjeri. Navedene prilike iniciraju situaciju u kojoj srednja i starija generacija sve manje pronalaze mjesto za sebe, bivajući sve više zbunjene nerazumijevanjem svijeta u kome žive. Iako to predstavlja izvor krize i nesporazuma, ujedno može predstavljati šansu da učimo jedni od drugih.

Ovdje se nameće pitanje iz naslova ovog teksta: Da li ćemo, mi ljudi, biti bolji nego što smo sada i da li ćemo uopšte preživjeti? Teško je dati valjan odgovor na ovo pitanje. Sigurna sam, iako biolozi za ovaj odgovor imaju temeljniju argumentaciju, da ćemo najvjerovatnije ostati ovakvi fizički. Nećemo imti veće glave, biti izbečeni, viši ili niži. Da li ćemo mentalno napredovati? Vjerovatno hoćemo, ali to neće imati mnogo spone sa biologijom, već će svoje porijeklo imati ponajprije u načinu na koji živimo, imaće veze sa onim što zovemo kulturom.

Možda ćemo biti bolji?

Čovjek se od nižih vrsta razlikuje po višim kognitivnim sposobnostima, razlikuje se po etici. Ako uspijemo da se upristojimo, ako uspijemo da imamo drugačije međusobne odnose, da  pazimo na druge i činimo im dobra djela, imamo velike šanse za bolje sjutra.

Biologija nam nudi osnovu, ona jeste temelj, ali ono što je od većeg značaja je društvo, naš položaj u njemu i naše razumijevanje induvidualnog položaja.

Ako nove generacije ljudi sa kojima živimo gledamo sa visine, pokušavajući da im kažemo da je naše vrijeme bilo bolje, te da stoga nisu na našem nivou, na taj način upadamo u zamku otuđivanja od nas. No, ako pričajući im o našem vremenu imamo namjeru da se međusobno razumijemo i prihvatimo, onda to može imati samo pozitivne posljedice.

Pozicija okrivljivanja drugih ne donosi sreću ni jednoj ni drugoj strni.

Ako mladima o svojoj prošlosti govorite sa idejom međusobnog zbližavanja, onda im time nudite potpuno drugo značenje i oni imaju prostora da se zainteresuju za tu priču.

Nedavno sam pročitala da na svijetu ima jedna država koja ima Ministarstvo sreće. U državi Butan ljudi žive zadovoljnim životom, nisu opsjednuti modernom tehnologijom i uspiješno čuvaju svoju kulturnu baštinu. To je jedina država na svijetu u kojoj vlast prepoznaje sreću kao cilj ka kome valja težiti.

Ko god je odrastao u Nikšiću poznato mu je mjesto okupljanja mladih, ispred Robne kuće.Ti krugovi gdje su se okupljali srednjoškolci  i dalje postoje, a ja se pitam da li danas tamo neko sjedi i postavlja sebi pitanja: Ko smo? Kako svijet može biti bolji? Gdje idemo? Šta će biti od nas? Nadam se da sjedi i pita se. Mi smo čitali ruske klasike i odmjeravali svoja znanja.

Razmišljam gdje je sada ta generacija, pobrojavam nas. Mislili smo vjerovatno da ćemo mnogo bolje proći.

Na kraju se postavlja pitanje koliko možemo da utičemo na svoj život? Ograničeno, svakako. Najviše možemo promijeniti sebe ako razumijemo društvo u kome živimo i njegove relacije. Biologija nam jeste data, ali objašnjavanje ponašanja genetikom zapadamo u ćorsokak. Netačno je da je nama urođeno da imamo gene za rat, za agresiju. Mi posjedujemo shemu da budemo mnogo bolji.

Zapitajte se šta možete već danas učiniti bolje i za sebe i za drugog.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.