Neminovno je da će mladi svijet u koji ulaze i koji su naslijedili od odraslih mijenjati u skladu sa novim životnim prilikama, naročito imajući na umu da se životne prilike mijenjaju dramatičnom brzinom. U takvom kontekstu je nemoguće da roditelji ostave svojoj djeci svijet koji će biti po njihovoj mjeri. Navedene prilike iniciraju situaciju u kojoj srednja i starija generacija sve manje pronalaze mjesto za sebe, bivajući sve više zbunjene nerazumijevanjem svijeta u kome žive. Iako to predstavlja izvor krize i nesporazuma, ujedno može predstavljati šansu da učimo jedni od drugih.

Ovdje se nameće pitanje iz naslova ovog teksta: Da li ćemo, mi ljudi, biti bolji nego što smo sada i da li ćemo uopšte preživjeti? Teško je dati valjan odgovor na ovo pitanje. Sigurna sam, iako biolozi za ovaj odgovor imaju temeljniju argumentaciju, da ćemo najvjerovatnije ostati ovakvi fizički. Nećemo imti veće glave, biti izbečeni, viši ili niži. Da li ćemo mentalno napredovati? Vjerovatno hoćemo, ali to neće imati mnogo spone sa biologijom, već će svoje porijeklo imati ponajprije u načinu na koji živimo, imaće veze sa onim što zovemo kulturom.

Možda ćemo biti bolji?

Čovjek se od nižih vrsta razlikuje po višim kognitivnim sposobnostima, razlikuje se po etici. Ako uspijemo da se upristojimo, ako uspijemo da imamo drugačije međusobne odnose, da  pazimo na druge i činimo im dobra djela, imamo velike šanse za bolje sjutra.

Biologija nam nudi osnovu, ona jeste temelj, ali ono što je od većeg značaja je društvo, naš položaj u njemu i naše razumijevanje induvidualnog položaja.

Ako nove generacije ljudi sa kojima živimo gledamo sa visine, pokušavajući da im kažemo da je naše vrijeme bilo bolje, te da stoga nisu na našem nivou, na taj način upadamo u zamku otuđivanja od nas. No, ako pričajući im o našem vremenu imamo namjeru da se međusobno razumijemo i prihvatimo, onda to može imati samo pozitivne posljedice.

Pozicija okrivljivanja drugih ne donosi sreću ni jednoj ni drugoj strni.

Ako mladima o svojoj prošlosti govorite sa idejom međusobnog zbližavanja, onda im time nudite potpuno drugo značenje i oni imaju prostora da se zainteresuju za tu priču.

Nedavno sam pročitala da na svijetu ima jedna država koja ima Ministarstvo sreće. U državi Butan ljudi žive zadovoljnim životom, nisu opsjednuti modernom tehnologijom i uspiješno čuvaju svoju kulturnu baštinu. To je jedina država na svijetu u kojoj vlast prepoznaje sreću kao cilj ka kome valja težiti.

Ko god je odrastao u Nikšiću poznato mu je mjesto okupljanja mladih, ispred Robne kuće.Ti krugovi gdje su se okupljali srednjoškolci  i dalje postoje, a ja se pitam da li danas tamo neko sjedi i postavlja sebi pitanja: Ko smo? Kako svijet može biti bolji? Gdje idemo? Šta će biti od nas? Nadam se da sjedi i pita se. Mi smo čitali ruske klasike i odmjeravali svoja znanja.

Razmišljam gdje je sada ta generacija, pobrojavam nas. Mislili smo vjerovatno da ćemo mnogo bolje proći.

Na kraju se postavlja pitanje koliko možemo da utičemo na svoj život? Ograničeno, svakako. Najviše možemo promijeniti sebe ako razumijemo društvo u kome živimo i njegove relacije. Biologija nam jeste data, ali objašnjavanje ponašanja genetikom zapadamo u ćorsokak. Netačno je da je nama urođeno da imamo gene za rat, za agresiju. Mi posjedujemo shemu da budemo mnogo bolji.

Zapitajte se šta možete već danas učiniti bolje i za sebe i za drugog.