Centralna tema filozofske misli britanskog prosvetiteljstva u XVII i XVIII vijeku bila je ljudska priroda. Razmišljanjem o čovjeku i objašnjavanjem njegove suštine bavili su se filozofi i ranijih epoha, počev od Tomasa Hobsa i njegove čuvene teze homo homini lupus, kojom je naglašavao da ljudi postoje kao smetnja i prijetnja jedni drugima, te da se dobro, čestito i moralno ponašanje zasniva prvenstveno na strahu: „Ja ću se prema tebi ponašati lijepo da bih time otupio tvoje kandže i spriječio te da mi naškodiš“.

Hobsovo učenje o egoizmu i strahu kao čovjekovim determinantama u XIX vijeku je zadobilo duhovne nasljednike, a među njima su najpoznatiji Šopenhauer, Niče i Frojd, sa svojim tumačenjima ljudske prirode baziranim na pojmovima volje, volje za moć, straha i seksualnog nagona.

Napredak u nauci i tehnologiji, kao i društveni razvoj, nije donio novine u načinu života samo na tehnološkom planu, već je generisao i učvrstio neke nove oblike razmišljanja, osjećanja, a samim tim težnje i ponašanja. Naime, u društvu dominira afirmacija induvidualizma, statusna potrošnja (potrošnja koja se odnosi na status potrošača u društvu), dok je socijalna distanca učestali način života. Ljudske vrijednosti odlaze u zapećak, dok je zadovoljstvo u posjedovanju i trošenju stvari. U XXI vijeku u društvu postaje dominantan sloj društva koji za osnovne obrasce ponašanja forsira spoljašnjost i formu. Egoizam obilježava mnoge postupke savremenog pojedinca, koji prerastaju u strast. U svojoj potrebi za očuvanjem jednoobraznosti takav čovjek se suprostavlja svim vidovima kritičke svijesti, koristeći manevar gdje je „jedna ruka pružena da uzme, a druga savijena da otuđi“.

Pod sve većim uticajem hedonističkih principa života diferencira se jedna nova forma društvenog sloja, svojstvena i jednom i drugom polu, koji se pogrdno naziva sponzorstvo. Iako je žena pripadnica ove pojave interesantnija po nazivu „sponzoruša“, nalazimo i u pripadnicima muške populacije naziv i status „sponzor“. Obje kategorije ljudi karakterise želja za dostizanjem visokih statusa i materijalnih vrijednosti, te kod njih stvara inicijaciju da ih se domognu putevima koji nisu regularni. Sloj žene sa epitetom „sponzoruša“ ne preza ni od čega kako bi se domogla materijalnih dobara i prestiža: kupovine odjeće vodećih svijetskih kreatora, automobila, jahti, do uticajnih radnih mjesta. Sredstvo za realizaciju njihovih želja je isključivo njihovo tijelo, a ono po svaku cijenu „mora da bude besprekorno, skladno i privlačno“.

Ovakav način života generiše i odgovarajuće strukture ličnosti, u čijoj psihološkoj operacionalizaciji dominira hedonizam, egoizam, beskrupuloznost, želja za moći i dominacijom, ali i strah od gubitka povlašćene pozicije, i na kraju dvojni moral. Ovakav mentalni sklop je ulaznica za krizu identiteta, kojoj doprinosi i podvrgavanje opasnim hiruškim zahvatima. Ličnost o kojoj pričam je preplavljena neurotičnom simptomatologijom, dok psihičke tegobe bivaju pojačane strahom od budućnosti i doživljajem nesigurnosti.

Kada razmišljamo o muškarcima sponzorima, smatramo da je hedonizam i prestiž glavni pokretač uloga njihovog sponzorstva. Takav način života potvrđuje njihove želje za isticanjem, prestižom, i njihov dvostruki moral. Dio materijalnog bogastva i statusnog simbola su njihove žene, koje istovremeno generišu strah jer se oni pitaju da li njihove mogućnosti mogu zadovoljiti prohtjeve njihovih partnerki, jer će one u protivnom potražiti materijalno bogatije „kompanjone“.

Da li sve učestalije odsustvo principa pravila ponašanja ima sve više dezintegrišući efekat na „modernog“ čovjeka, deformišući sve njegove subcjeline, saznajnu, emocionalnu i voljno motivacionu? Da li je ovo epoha u kojoj se društvo nalazi u konfuziji vrijednosne orjentacije, gdje je duhovna sterilnost nužna posledica te konfuzije? Da li se regresija odslikava kroz pripovjedanje o moralu, a istovremeno ne pridržavanju istog? Da li moralna svijest sve više predstavlja zatvoren krug koji počinje i završava se pretvaranjem, licemjerjem, mržnjom, strahom, bez mogućnosti opraštanja i pomirenja?

Na osnovu psihološkog ispitivanja aktuelnog stanja društva, moglo bi se reći da se ono nalazi „pred pucanjem“ i psihičkom dekompezacijom.

Da li postoji preventivno rešenje da do „sloma“ ne dođe?

Krajnje je vrijeme da započnemo sa mentalnom prevencijom i higijenom mentalnog zdravlja. Kada zub zahvati dominantni karijes ili parodontopatija, nisu li tada iscrpljene mogućnosti da se on spase?