Kažnjavanje djece

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Činjenica da se u vijeku u kome živimo djeca ne kažnjavaju postaje sve veći problem. Sve učestalije mišljenje u našoj kulturi je da se izražavanje ljutnje shvata kao nešto loše, necivilizovano. Hajde da probamo da zajedno razmišljamo...Pitam se, da li pravite razliku između ljutnje i bijesa?

Kažnjavanje djece

Ljutnjom možemo na funkcionalan način poručiti djetetu da je njegovo ponašanje neprihvatljivo i da nam je veoma važno da to ponašanje promijeni. Kada smo ljuti to ne znači da možemo nekontrolisano eksplodirati, ispoljiti agresiju, psovati ili vikati. Tada već govorimo o disfunkcionalnom osjećanju koje zovemo bijes.

Kazna je povezana sa osjećanjem ljutnje onog ko sprovodi kažnjavanje. Izbjegavajući kaznu pospješujemo zabludu da su poželjna i prihvatljiva samo pozitivna osjećanja, a da ona zbog kojih se loše osjećamo je potrebno prikrivati ili, pak, uopšte i ne osjećati. Pitam se koliko je to realno? Pitam se šta bi pridržavajući se takvih zahtjeva radili sa osjećanjima tuge, straha, nezadovoljstva? Bez sumnje, svaka emocija koju doživljavamo ima određenu namjenu i kao takva je u određenim uslovima prikladna i poželjna.Time što pokazujemo neko osjećanje, drugima poručujemo kako razmišljamo i da nam se dešava nešto od značaja.

U želji da pomognu svojoj djeci da postanu srećna i zadovoljna, roditelji sve više vode računa o tome kako se njihova djeca osjećaju u sadašnjosti, zanemarujući činjenicu da je cilj priprema djeteta za samostalan život u budućnosti. Dijete kome je kod kuće dozvoljeno da radi sve šta mu je volja neće biti osposobljeno za stvarni, spoljašnji svijet. U svijetu važe određena pravila i ograničenja, a da bismo našem djetetu jasno postavili ta pravila neophodno je da mu postavimo čvrste granice, da mu ukažemo na ono šta „smije“ i „ne smije“. Do toga ćemo ga dovesti tako što ćemo mu više puta reći „NE“ i u tome istrajati.

Kod osoba koje u odraslom dobu neadekvatno funkcionišu, čija klinička slika obiluje psihičkim teškoćama, djetinjstvo je ispunjeno roditeljskom nekonzistentnošću i odsustvom iole predvidljivih posljedica određenog ponašanja. To ih je naučilo da anticipiraju iracionalno i očekuju kontradiktornosti jer isti tip ponašanja je mogao da izazove i nagradu i odbacivanje od strane njihovih roditelja.

Razvoju psihičkih tegoba, nestabilnoj strukturaciji mladog naraštaja dodatno pogoduje društvena nestabilnost: anemično i amorfno stanje u društvu, sa odsustvom stabilnog sistema vrijednosti. Kod mladih izostaju jasni ciljevi, ideje vodilje, koherentan pogled na život, kao i osjećanje sigurnosti, usljed brzih promjena, usljed duplih poruka koje su sve učestalije, kako u porodici, tako i u društvu. Prisiljeni da stalno prave izbore i često mijenjaju standarde, ne nalaze stabilnost ni u porodici, ni u vršnjačkoj grupi, a po najmanje u društvu i državi. Tako fragmentisani mladi se najčešće okreću surogat realnosti, ne uspijevajući da razviju integrisanu predstavu o sebi, svojim osjećanjima, stavovima, kao ni o svrsi sopstvene egzistencije.

Odgovornost je pojedinačna u svima nama. Nekoga pozivaju na odgovornost i dužnosti, a nekog ne. Kada dijete radi nešto što nije u redu, na prvom mjestu mu je potrebno dati informaciju da to što radi nije adekvatno. Ako dijete na osnovu blage kritike ne pormjeni ponašanje, potrebno je uputiti jasnu kritiku njegovog ponašanja. Ako ni tada ne uvaži naše upozorenje, slijedi još intezivniji zahtjev za promjenom ponašanja koji uključuje prijetnju kaznom. U situacija kada ga ni prijetnja nije navela da navedeno neadekvatno ponašanje promjeni, potrebno je kaznu sprovesti u dijelo, u skladu sa prethodnim upozorenjem. Važno je istrajati pri izrečenoj kazni. Princip istrajavanja u sprovođenju kazne zahtjeva određenu vještinu odmjeravanja kazne. Ako roditelj ima više djece, od značaja je postaviti iste standarde za sve.

Kritika je uvijek zahtjev za promjenu ponašanja i poziv na odgovornost. Adekvatna kritika i kazna ne predstavljaju nasilje koje šteti djetetovom razvoju, ali izostanak istih može za posljedicu imati nestabilne granice, neodgovorne, egocentrične i „razmažene“ odrasle ljude.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

Slični članci

IZDVAJAMO IZ GALERIJA

SAVJET
DANA

Limeta i karanfilići u borbi protiv...

RECEPT
DANA

Pancakes

  • Najčitanije

  • Zanimljivo

  • Najviše lajkova

PRATITE NAS NA

KALKULATORI

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.