Pitanje životnog smisla

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Pitanje  životnog smisla

Kada odrasle osobe postavljaju sebi pitanje o životnom smislu? Ako nisu po opredjeljenju filozofi, pitanje o smislu najčešće postavljaju onda kada im, iz nekog razloga, doživljaj smisla izmiče.

U periodu adolescencije postavljanje pitanja o smislu života ima potpuno drugi značaj. Kada adolescenti počnu da postavljaju pitanja o životu, smrti i smislu to nas upućuje na njihov ulazak u nov razvojni period i predstavlja manifestaciju novoformiranog kapaciteta za svjesno promišljanje o samom sebi (samorefleksiju). Samorefleksija podrazumijeva sposobnost da se sopstveno postojanje posmatra sa određene udaljenosti preuzimajući dvojnu ulogu, istovremeno i učesnika i posmatrača sopstvene egzistencije. Pored prisutne oduševljenosti sopstvenom novom sposobnošću koja je kod adolescenta prozor za intelektualnu kreativnost, ova faza razvoja prožeta je mučnom anksioznošću (strahovanjima) i predstavlja prijetnju za adolescentov doživljaj sebe.

Adolescenti bivaju zabrinuti oko sopstvenog postojanja, mjesta u svijetu, svojih odnosa sa drugima. Istovremeno su primorani da trpe sopstvenu nezrelost, promjene svog tijela, svoje idealizovane predstave o svijetu i sebi, usredsređeni su na sopstvene aspiracije dok, sa druge strane, gube iluziju o roditeljima i svijetu odraslih.

Kod nekih adolescenata traženje smisla je glasnije i vidljivije nego kod drugih. Sumnja, obeshrabrenost, konfuznost mogu često poprimiti zabrinjavajuće razmjere i stvoriti utisak da adolescent pod njihovim teretom posustaje. Dobro je razumjeti adolescenta, ne stavljati mu odmah etiketu bolesti, već ga pustiti da se sam spašava.

Adolescencija je period razvoja ličnosti, određena kao vrijeme kada si prestar da budeš dijete, a i suviše mlad da bi pripadao odraslima. Ona je simbol preobražaja. Povjerenje u sebe i poštovanje drugih na stalnoj su provjeri. Njihove težnje ka nezavisnosti i samostalnosti su u direktnom odnosu sa sposobnošću samopotvrđivanja. Pred mladom osobom je konstantan izazov procesa nametanja i podčinjavanja.

Ponašanje se strukturiše kroz takmičarstvo gdje pobjeda donosi svijest o vlastitoj vrijednosti, što podstiče aktivaciju i uključivanje novih napora. Kod pobijeđenog se javlja svijest o bezvrijednosti, što dalje budi divljenje i zavist , odnosno mržnju prema uspješnijem.

Adolescenciju i njenu turbulenciju najčešće liječi vrijeme. Vrijeme najčešće donosi sazrijevanje. Zajedno sa njim vraća se veći kapacitet za povjerenje u sebe i u druge, doživljaj da spoljašnji svijet ima svoje vrijednosti, prihvatanje odgovornosti za učinjeno i neučinjeno.

Neki adolescenti se sa teškoćom nose sa anksioznošću, spoljašnjom i unutrašnjom realnošću, žive paralisano, cinično i arogantno obezvrijeđujući sve oko sebe. Skloni su selektivnom uzimanju elemenata realnosti kako bi potkrijepili svoje negativnistčke stavove. Kod njih se sve interpretacije se na kraju završavaju sa epitetom bezvrijednosti i gluposti.

Kada krenemo da analiziramo sam sebe nailazimo na mnoge probleme. Otkrivamo i neke svoje manje dobre osobine koje se pojavljuju i onda kada težimo da ih potisnemo, sakrijemo od nas samih. Dobra stvar je što pronađemo i one dobre osobine, sa kojima se dičimo, koje nas hrabre. Jedna od tih dobrih osobina je i potreba za stalnim usavršavanjem, mijenjanjem, rastom i razvojem.

Na kraju se može postaviti pitanje šta sa adolescentima koji ne pokazuju nikakve znake samoposmatranja (samorefleksije) i istraživanja smisla. Čini mi se da oni plutaju po površini. Stručnjake možda na isti način zabrinjavaju kao i djeca koja imaju igračke, a ne umiju da se igraju.

Takvi adolescenti bivaju u opasnosti da se bave samo sobom, isključujući svoj odnos sa drugima. Recimo, djevojke koje pate od anoreksije često žive zarobljene mislima vezanim za sliku idealnog mršavog tijela. One su često samocentrirane, dok je odnos sa drugima aktivno obogaćujuće iskustvo.

Pitanja smisla i besmisla koja adolescenti nekada provokativno stavljaju pred odrasle u suštini su prikriven poziv za razumijevajuće odnose, koji ne može da im da odgovore, već mogućnost da se identifikuju sa kapacitetima odraslih da se nose sa depresivnim strahovima i životnim činjenicama vezanim za ograničenost življenja.

Kako pomoći adolescentima kada se nađu zapetljani u mislima traženja smisla?
Ne možemo im mi ponuditi nov smisao, možemo ih usmjeriti i podržati da ga sami nađu; možemo im pomoći da nauče da prepreke mogu da koriste kao odskočne daske u životu; možemo im pomoći da postanu svijesni snage koja se nalazi u njima samima.

“...Uzbuđenje je ostalo, a strah polako nestaje jer nisam sam i vidim da i drugi gimnazijalci imaju sličan problem, traženje smisla. Nekada mi se čini da ne vrijedi živjeti, ali čak ni samoubistvo nekada nije vrijedno truda...”

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.