Da li je samoća užasavajuća?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Da li je samoća užasavajuća?

Prirodna je potreba čovjeka za drugim čovjekom. Udružujemo se, prije svega, da bismo se odbranili od opasnosti, da bismo bili od pomoći jedni drugima u nekim fizičkim poslovima, razmijenili emocije, misli, da pokažemo sreću, tražimo razumijevanje za tugu, itd. Čim imamo potrebu za nekim kao moranjem, to nas ograničava, uvodi u neslobodu, sputava time što postaje naša potreba.

„Usamljen/a sam, moram da pričam sa nekim. Moram da podijelim svoja osjećanja i misli tokom današnjeg dana. Kako nemam sa kim da komuniciram, sate i sate provodim na društvenim mrežama, pričajući sa prijateljima. Užasno je osjećanje samoće, uvodi me u bezvoljnost, besciljnost, depresiju.“

Ovo su misli koje se često sreću u psihoterapijskoj praksi.

Samoća nužno ne vodi do usamljenosti, na šta nas upućuju neke induvidue koji jednostavno biraju da budu same, jer im samoća ne pada teško, štaviše, prija im.

Samoća može inicirati kreativnost, o čemu nam svjedoče primjeri velikih imena u oblasti umjetnosti, književnosti i nauke. Većina stvaralaca je prije bila sklona samoći, nego druženju, a u toj samoći su nastala djela od važnosti za čovječanstvo.

Toliko bježimo od samoće kao da ona ima vučije čeljusti i da se od nje umire.

Pitam se koliko bježanje od samoće može biti problem ukoliko nas taj manevar uvodi u situaciju gubljenja kontakta sa samim sobom. Zapitajte se koliko vremena ste u poslednja dva dana posvetili pogledu ka unutrašnjosti svog bića. Ako ne razgovaramo sami sa sobom nije li to opasnost za nerazumijevanje svog vlastitog bića? Nemojte pogrešno da me shvatite i razumijete da favorizujem samoću kao jedinu izvjesnu za razumjevanje sebe, no ona ipak otvara mogućnost da čujemo i pozabavimo se vlastitom unutrašnjošću.

Druženje i bliskost sa drugom osobom mogu biti prijatni, no iako prijaju ne moraju biti i neophodni. Jasno nam je i logički potvrđeno da prisutnost druge osoba nije neophodna ta preživljavanje. Neki od vas će sada pomisliti da lupam gluposti, i da zamjenjujem realnost, imajući na umu da osporavam osnovne postavke. Pokušaću da vam objasnim da niste upravu. Na ovom mjestu pokušavam da ukažem na višak značenja. Naime, jeste lijepo imati prijatelje, partnera, u životu, ali da bi preživio čovjeku nije mu neophodno društvo. Da jeste, rodili bismo se u društvu.

Polazeći od misli „Ja ne mogu da živim sam“, upadamo u zamku da trošenja velike količine energije time što trpimo razne ljude, izlazimo i družimo se boraveći na razne zabave, iako nam to u datom trenutku ne prija, pričamo sa drugima i kada bismo radije ćutali, oblačimo se ne kako nama prija, već kako drugi smatraju da treba, tolerišemo što možda nije za tolerisanje, itd.

Sve u cilju da bismo izbjegli samoću.

Opasnost je kada osoba ima društvo, pa se uprkos prisustvu druge osobe osjeća usamljeno.

Najviše pate one osobe koje se sa ili bez ljudi osjećaju usamljeno, kao da su odbačeni i neprilagodljivi ovom svijetu i društvu. Postoji mogućnost da smo se svi nekada tako osjetii, ali kod nekih osoba je to stanje trajno, što predstavlja problem.

Ostavljam vam pitanje za razmišljanje, nije li paradoksalno da smo u globalu sve rijeđe sami, a u sve većem strahu od samoće.

„Treee, reče samoća i prestravi me.“

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.