Uključenost roditelja u psihoterapijski rad sa djetetom

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Uključenost roditelja u psihoterapijski rad sa djetetom

Povezanost između ličnosti roditelja i poremećaja djeteta teorijski nam je poznata i u psihoterapijskoj praksi veoma bliska. U tretmanu djeteta u psihološkom smislu malo šta možemo učiniti trajno u odstranjivanju simptoma ako ne utičemo da roditelji naprave barem djelimičan uvid i počnu da se mijenjaju.

Terapijski proces rada sa roditeljima djeteta sa psihološkim tegobama omogućava roditeljima da vide ono čega se plaše, suočavajući se sa sopstvenim potisnutim sadržajem, zabranjenim emocijama i potrebama u odnosu na članove porodice porijekla i porodice prokreacije, pa i na djete koje ima emocionalne smetnje.

Bez sumnje, u jedan tako blizak, emocionalno visoko investiran odnos kakav je odnos roditelja prema djetetu, utkano je razvojno iskustvo svakog od roditelja sa njegovim roditeljima, prije svega s majkom.

Odrastajući u svojoj primarnoj porodici svaki roditelj je imao određeno mjesto, ulogu, određena iskustva, razvijajući osjećanja, i pozitivna i negativna, krećući se na kontinumu između mržnje i ljubavi. Na taj način je usvojio određena očekivanja u odnosu na roditeljstvo, na ono što ono znači, šta donosi, formirajući očekivanja prema budućem djetetu.

Postajući roditelj svako od nas zapada u stanje obnavljanja i pokretanja neriješenih sadržaja iz sopstvenog najranijeg iskustva. Ti sadržaji mogu biti resurs za nametanje određenih očekivanja roditelja prema djetetu. Na svjesnom planu potrebe i očekivanja mogu biti jedne vrste (npr. u odnosu na obrazovanje, u odnosu na pol, njegov fizički izgled, inteligenciju, osobine ličnosti..), dok na nesvjesnom planu one mogu biti nešto sasvim drugo. Verbalizujući roditelj može da izražava jedne potrebe i očekivanja, a da cijelokupnim svojim emocionalnim i ponašajnim odnosom prema djetetu ispoljava upravo suprotno. Što je nesklad između ova dva nivoa funkcionisanja veći, to su šanse za nerazumijevanje i nesporazum veće.

Ovaj mehanizam povlači sa sobom određena ponašanja roditelja, koji aktivno pokušavaju da oblikuju djete u skladu sa svojim očekivanjima u pogledu njegovog ponašana, ispoljavanja emocija, itd. Nesvjesna roditeljska motivacija je u tome da dijete uklopi u model uloge, kakvu ono ima u unutrašnjem očekivanju roditelja, te da se uklapanje, prije svega, poklopi sa svijetom roditeljskih nesvjesnih sadržaja koji u realnosti najčešće predstavljaju njegove nezadovoljene potrebe.

Rečeno na drugi način, djetetov psihički poremećaj predstavlja projekciju unutrašnjih neriješenih konflikata jednog ili oba roditelja, predstavljajući najčešće izvor iracionalnih zahtjeva i očekivanja od djeteta. Svoje osjećanje krivice, anksioznosti, razne vrste uskraćenosti, roditelji najčešće razriješavaju „ubacajući“ ga u svoje dijete, gdje poremećaj djeteta postaje spona za uspješno funkcionisanje porodičnog sistema.

Roditelj koji je, ogledajući se u djetetu, suočen sa svojim problemima koje godinama pokušava da prevaziđe, čiju pojavu je sam uslovio kod djeteta, susrećući se sa manifestnom simptomatologijom, postaje ljut, bespomoćan i nema kapacitete za adekvatno reagovanje.

Ideju da danas pišem na ovu temu dala mi je jedna klijentkinja, koja se nalazi u životnoj fazi rane mladosti. Ona nije propuštala priliku u psihoterapijskom procesu da ne pomene ideju o uključivanju njenog oca u tretman. Kada sam je upitala šta misli zašto je paralelni rad sa njenim ocem od tolikog značaja, započela je sa asocijacijama, navodeći da ona ima potrebu da se mijenja i odrasta, dok ako njen otac ostane isti ona će ostati sama. Motivisala ju je promjena i psihološki razvoj, ali ju je ujedno plašilo nepoznato i u njemu mogućnost odbacivanja i neprihvatanja od strane oca. Nastavila je: „Mojoj porodici sam, izgleda, potrebna ovakva kakva sam, za njihovu dobro uvježbanu igru jer se pitam da li bi baka bila sa mnom i tatom da sam ja dobro? Kako da se mijenjam kada oni ne idu u korak sa mnom?“

Preteško je i vrlo zahtjevno tražiti od djeteta da samo nosi na leđima čitav teret problema. Kada god prilike dozvoljavaju, preporučuje se i psihoterapijski rad sa roditeljima. On im omogućava realnije, adekvatnije i zrelije ponašanje prema djetetu, što sa jedne strane omogućava oporavak djeteta, ali i adekvatnije funkcionisanje tog istog roditelja i prema drugim članovima porodice.

Nekada koristi:

  • Stvaranje motivacije kod roditelja za suštinskim prihvatanjem tretmana djeteta, koje podrazumjeva roditeljsku uključenost;
  • Omogućavanje uvida u vezu između poremećaja djeteta i roditeljskih svjesnih i nesvjesnih potreba i stavova;
  • Uvid u djetetov „odabir“ simptoma;
  • Uloga simptoma djeteta u porodičnj strukturi itd.
Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.