Žabac koji je prestao da pjeva

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

O Ani[1] i njoj sličnima razmišljam posljednjih dana. Posmatranje i razmišljanje se širi na sve nas, na svijet koji nas okružuje. Na promjene koje se ubrzano dešavaju, a sve ih smještamo nekako olako pod okrilje tranzicije. Tranzicija doprinosi da se mijenjaju vrijednosti, zahtijeva prilagođavanje na okolnosti koje najčešće prkose i u suprotnosti su sa temeljima Super ega, a Super ego predstavlja pounutrene tradicionalne vrijednosi i ideale.

Žabac koji je prestao da pjeva

Elem,  To utiče da osjeća besperspektivnost, bezvoljnost, bespomoćnost. Ova trijada osjećanja se intezivirala u posljednjih desetak dana, jer je prisilila sebe da se u funkciji adaptacije i rješenja problema nezaposlenosti javi onima koji imaju "moć“ da joj obezbjede posao. Nakon upriličenog razgovora upala je u zamku ličnog propitivanja, samokažnjavanja, uslijed oglušivanja o sopstveni Super Ego.

Misli su joj navirale poput onih: „Nisam smijela da dozvolim da odem tamo. Razgovarala sam sa jednom osobom, koja je od mene zahtjevala da uradim nedopustive stvari. Bila sam u šoku, mislila sam da su te priče neistinite, negirala sam ih prije nego što sam se sama suočila sa njima. Kakav je smisao živjeti u društvu gdje nakon toliko godina učenja i znanja, ja treba da idem i molim nekog da me zaposli  Ne želim to, odbijam da uradim sve ono što je ta osoba tražila od mene kako bih ušla u krug kandidata za posao. Iako dobijem posao, mislim da nisam spremna da istrpim sve ono što me čeka, neću moći da podnesem te hijerarhijske odnose. Odustajem, bolje da me nema i da nestanem sa lica zemlje“.

Ana me je inspirisala da uradim psihološku analizu osoba koje u našem okruženju obavljaju rukovodeće poslove, u čemu mi je pomogao kolega, koji će se sam prepoznati. Budite oprezni u prihvatanju analize koja slijedi, nemojte se povesti generalizacijama, zbog malog uzorka na kom temeljim zapažanja.

U interaktvinim odnosima osobe na rukovodećim položajima ispoljavaju agresivnost prema podređenima i servilnost prema nadređenima, Skloni su da podređene ucjenjuju, prijeteći im kaznama ukoliko ne ispune postavljene zahtjeve. Kada upozoravaju na kaznu, vrlo brzo prelaze granice, obraćajući se drugom na „Ti“, postavljaju pitanja privatne prirode, zauzimajući familijarni stav. Naizgled se čini da ispoljavaju dobronamjernost, a suštinski je to manevar uspostavljanja dominacije. Nikada nisu spremni da fleksibilno mijenjaju stavove u odnosu na snagu argumentacije, oni su slijepi i gluvi u odnosu na argumente. Dominantna vodilja je zalaganje za stavove koji ne doprinose riziku za njihovu poziciju. Naravno da negiraju činjenicu da preferiraju mijenjanje stavova pod pristiskom, a ne suočavanje sa ispravnošću stava drugog. Suprotno mišljenje izaziva bijes i netrpeljivost. Netolerantni su na frustraciju koja je u obrnutom odnosu sa strahom od gubitka sopstvenog položaja. Dominacija narcizma im omogućava da vjeruju da su nezamjenjivi i da sve počinje od njih. Strijepnja od gubitka pozicije se negira omnipotencijom: „Moćan sam i niko mi ništa ne može“. Vrlo su vješti u koketiranju sa saradnicima, u cilju postizanja svojih uspjeha. Postignuća koja su postigli saradnici se prisvajaju i o njima se javno govori, dok se odgovornost za neuspjehe delegira saradnicima, koji trpe sankcije. Etika im nije jača strana, iako su skloni da favorizuju ideju o svom poštenju. U suštini su dominantno nesigurni, percipiraju vlastitu nedovršenost, neuobličenost koju kompenzuju angažovanjem u politici, što se doživljava kao snažan uspjeh. Njihova nedovršenost se primjećuje na manjku spretnosti decentracije misaonog procesa i egocentrizmu, što je odlika nižih razvojnih faza. Rezistentni su na intervencije. Konzumiraju alkohol, upotrebljavaju droge, upuštaju se u intezivna seskualna iskustva koja su najčešće instrument za uspostavljanje dominacije. Obolijevaju najčešće od bolesti gastrointestinalnog trakta. Drama je uvijek prisutna.

Zbog njih kvalitetni ljudi odustaju. Zbog njih Ana upada u zamku nemanja smisla.

Sada mi na um pada jedna priča, nepoznatog autora, ne znam u kom vijeku je nastala, vjerovatno u 21. U malom mjestu, okruženom rijekama i visokim planinama, stanovnike je zabavljao žabac koji je pjevao poput slavuja. Žabac je dobijao pozive da gostuje i u drugim mjestima, što je rado prihvatao, vraćajući se kući sa počastima i priznanjima. Slavili su ga mještani, a i šire. Posljednjoj pjesmi koju je pjevao se posebno posvetio. Tada su ga vodili neki posebni zvuci i ritmovi. Došao je dan njegovog nastupa, sala je bila prepuna. Ponosno je izašao i započeo svoju pjesmu. Bio je srećan i zadovoljan, dok iz publike neko nije glasno zavikao: „Ti ne znaš tekst“. Pitao se kako da ne zna tekst, pa to su riječi koje je smišljao cijele godine. Publika se uskomešala. Vikađžija je napustio salu u ubjeđenju da je on taj koji se razumije u umjetnost. Žabac je pokušavao da nastavi da pjeva, pokušavajući da negira ono što se dešava oko njega, ali bez uspjeha. Izgubio je glas. Nažalost, nikada nije više zapjevao.

Posmatrano iz psihološke pozicije, patnja je prisutna kod svih i kod podređenih i kod nadređenih. Pitanje je kako ko pati.

 


[1] Ana-izmišljeno ime, odnosi se na sve osobe koje su imale slična iskustva

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.