U kući je tiho. Djeca su se poslije doručka povukla u sobe, navodno uče. Neću da provjeravam, puštam da taj mir potraje jer mi odgovara, a kasnije ću u patrolu. Razmišljam kako je lijepo što su usmjereni jedno na drugo, što su izgradili bliskost, bez obzira na desetogodišnju razliku. Ova nedjelja je zaista svečana, i grijeh je ružiti je kakvim teškim radom ili još gore, teškim mislima. Čaroliju tišine prekida ćerka, dozivajući me plačnim glasom. Razgovarala je sa drugaricom telefonom i mnogo se potresla. “Majko, zar meni nije P. pravi brat? Kako može da bude polubrat? Kakva je to polovina brata?” Aaa, tu smo… evo se iskomplikova nedjelja. Biće objašnjenja… Zna moje dvanaestogodišnje dijete da očevi njoj i  bratu joj nisu isti, ide ona za slavu, Božić i Vaskrs kod bratove babe, ide i svake posljednje subote u mjesecu, druže se i voli njegovu sestru i  brata od strica, kao da su  njeni… jer, ona nema strica… igra karata sa bratovim ocem i  njegovom ženom i uživa u boravku kod njih… Ali, sve zato što joj je on najrođeniji brat i što je sve njegovo i  njeno. Uz brata raste, svih svojih dvanaest godina, posmatra kako njen otac jednakom pažnjom i  brigom voli njenog brata, ne osjeća da je njena porodica čudna i neobična, jer u njoj je puno ljubavi, a to je valjda bitno… Ovaj razgovor joj nije donio saznanje nego nemir. Potrebu da se pravda, da bude kao ostali, da nema ništa što je polovično, da je u njenom životu sve stvarno… Znam da ću joj lako objasniti da nema bližeg i boljeg, od onoga što je pod istim srcem raslo, da ne sumnja u svoja osjećanja, jedino su ona  stvarna i  važna… da se pripremi na život, jer biće puno takvih prilika, kad će bacati sjenke na njen život, umanjivati njegovu ljepotu… I, uspjeti ako im ona dozvoli. Moje čedo malo, već osjeća bodlje…
Dala sam joj svoje krilo i pozvala joj brata. Nije joj ništa više trebalo. Lako je i brzo shvatila da postoje  poluljudi na koje ne treba da se ljuti. Šta je, tu je. Možda nije zloba, nego glupost. Svejedno je. Važno je da je ona srećna i  da  ima trenutke  ogromne, istinske sreće sa bratom koji se ne preziva kao ona. Pa šta…
Meni je bilo teže da umirim samu sebe. Opet me iritira, iako njoj ne bih priznala nikad, ljudski prostakluk. Sud glupog, malog čovjeka koji ne vidi dalje od svoga nosa. Onih koji smatraju da žena koja je izašla iz braka ne zaslužuje sreću.  Da su djeca razvedenih roditelja unaprijed određena da budu problematična  i  neuspješna, ljudi sa margina. Da su radost i blagostanje samo za prvi izbor, za one krotke i  divne. A čini mi se da su najdivnije među svima koje poznajem, baš one što su same odgajale  djecu ili  kasnije  okušale i  drugu šansu. Jer, svako je srce ljubavi žedno, a život je put dugačak…
I,  pitaju li se dame, koje često odćute izdaje i  preljube, kako se osjećaju one koje  je palanka nazvala “raspuštenicama”, pa “preudatima”, koje rađaju neku polubraću i polusestre svojoj poludjeci… Otkud  u njima potreba da obezvrijede i  omalovaže drugog? Ko je srećan i ko ima ljubav, nema predrasude.