Izazovi adolescencije nekad i sad

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

O razlici između nekadašnjih adolescenata i današnje adolescencije često sam razgovarala sa kolegama i prijateljima kao profesionalac i čovjek. Između adolescencije svakog od vas koji čitate ovaj članak i adolescenata današnjice bez sumnje postoje specifične razlike.

Izazovi adolescencije nekad i sad

Svakom od vas se desilo da posmatrajući, kontaktirajući i radeći (ako vas profesija veže za tu populaciju), prateći razvoj, rad, sklonost, ritam života današnjeg adolescenta, da poredi, mjeri, prigovara, kritikuje, čineći se češće, nego što pozitivno govori, ako poredimo sa onom adolescencijom nekad.

Društvena sredina nudi mladima objekte i obrasce ponašanja, sisteme vrijednosti, moralne norme, stavove prema dobru i zlu, narodu, naciji, polnosti, jednom riječju obrasce odnosa prema svijetu. Društveni obrasci se pounutruju, zatim individualizuju, nakon čega postaju unutrašnji dio stvarnosti mlade osobe. Na drugom kraju medalje, induvidualne datosti unutrašnjeg svijeta svakog pojedinca se projektuju u društvenu stvarnost i asimiluju u društvenu zajednicu. U ovom uzajamnom međudejstvu, induvidualizacije društvenih i društvenizacije induvidualnih karakteristika, oblikuje se unutrašnja i spoljašnja stvarnost mladih.

Teško je reći ko na koga više utiče.

Postavlja se pitanje šta je u sadašnjem stanju psihološkog funkcionisanja mladih progresivno, a šta regresivno? Lično nemam odgovor na ovo pitanje.

Primarna porodica još uvijek je bitan faktor za razvoj ličnosti adolescenta i njegov je motivacioni pokretač. Prema porodici adolescent nekad postepeno ispoljava grubost, dok mu nekad nasuprot toga porodica daje sigurnost, pronalazeći u njima dobrotu, neko ustaljeno porodično prijateljstvo, porodičnost, običajnost, kulturološko i tradicionalno predanje.

Šta mi se posebno nameće kao tema za ramišljanje? Koja su to pitanja kojim se bave mladi današnjice?

Teme diplomskih radova studenata psihologije u Crnoj Gori najčešće su ispitivanje stavova i stereotipa. Provjeravaju se stavovi studenata prema roditeljima, homoseksualcima, partnerskom vezivanju, braku, veza između kvaliteta braka roditelja i self koncepta, polnim streotipima, počiniocima nasilja. Važne su teme ispitivanja stavova prema konzumiranju alkohola i psihoaktivnih supstanci (PAS).

Faktori sredine često imaju snažno dejstvo, bilo pozitivno, bilo negativno, iako je ovo drugo češće. Dramatične promjene realitetne stvarnosti, razni vidovi spoljne i unutrašnje represije, kako na nivou države, tako i na nivou grupe, atmosfera straha i ugroženosti, sve veća ekonomska strepnja, sve manje mogućnosti zaposlenja, sve su to pojave koje su intezivirale i komplikovale probleme. Takva stvarnost dugotrajno i snažno dijeluje na mlade, što možda i prati izbor tema za diplomski rad.

Hronična izloženost stresorima predstavlja problem i u psihoterapiji. Uslovi koji su neophodni da pomognemo mladoj osobi u terapiji, pored profesionalizma, su i empatija, dobro teorijsko znanje i, još više, bogato lično iskusto i iskustvo iz prakse. Upravo na ovom mjestu se u psihoterapiji javlja najteža prepreka i zamka, kako biti siguran i u svoje stavove i u svoju hijerarhiju vrijednosti, ili kako ne doći u situaciju da se i sam povremeno pokolebaš, kada živimo u jednom svijetu izvitoperenih vrijednosti, koje su devalvirane ili gotovo uništene. Na ovom mjestu ne mislim samo na naše neposredno okruženje u kome je biti moralan i patriota uobličeno u karikaturu, dok se većina političara utrkuje u stvaranju mržnje. Ovdje mislim na čitav svijet koji je sklon raznim vidovima destrukcije i autodestrukcije. Mislim na svijet gdje svakodnevno saznajemo o smrti pedesetine ljudi dnevno, na svijet gdje se uništavaju rijeke i prirodna bogastva tamo gdje nema rata, a da se niko ne osjeća odgovornim.

Na kraju, kakve god promjene da se dešavaju kroz vrijeme, neophodno je da terapeut bude osoba koja razumije, prihvata i pomaže, uz odmjeren i kritički optimizan i davanje nade.

Sjetih se sada majke koja zabrinuto govori o tome kako njena kćerka kaže da ima dečka, a vidjela ga je samo jednom, dok se dopisuju preko interneta već osam mjeseci. Majka kaže da ona to ne može da prihvati, iako ne tako mali broj adolescenata na sličan način funkcioniše.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.