Kćeri i sinovi

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Zidamo moderne zgrade, putujemo, oblačimo skupocjenu garderobu, vozimo dobra auta, vodimo računa o ishrani. I, ubijamo žensku djecu prije nego se rode. To je društvo u kojem živim. Društvo živih bogova. Onih koji odlučuju ko ima prava da se rodi, a ko ne. I boginja, jer najčešće žene odlučuju da im je jedna ćerka dovoljno, a dvije previše.  Ko je i kakva žena koja može, ne plašeći se Boga i ne stideći se sebe, ubiti život koji raste pod njenim srcem? Kakva je i kolika muka koja je na to tjera, i ima li muke koja na to može natjerati?          

Kćeri i sinovi

Imam sina i  ćerku. Muž mi, dvije ćerke. Znači, imamo zajedničko sjajno nebo, ćerku. Rođenu bez plana, s puno ljubavi i želje.Otac joj se radovao i veselio  kao da je dobio sina, pričali su neki. Oni, koji su podizali kredite da pošalju žene kod doktora u velji grad, da im ne bi rodila treću ćerku. Da im se loza ne prekine, ime ne ugasi. I, odlazile su žene njihove, ubijale žensko srce u sebi, sjutradan postavljale ručak svojim rođenim ćerkama i uveče lijegale u postelju s domaćinom, maštajući o prestolonasljedniku. Kad se vrati taj kredit, da se uzme drugi, pa ponovo pokuša. Kad konačno dobiju sina, onda pucaju i podignu još jedan kredit, da proslave rođenje kako treba. Onda, dižu kredite da bi sinu napravili kuću... Ćerke, žive tako tiho usput, završavajući škole i fakultete, kasnije odlazeći u tuđe domove, jer su one tuđa sreća... Ostaje sin, snaga i radost, a najčešće muka budućnosti, da proda sve ono što su roditelji na kredite kupovali. I često, kad zaslabe i postanu nemoćni, brigu o njima preuzmu  ćerke, one dvije koje su rasle i stasavale nečujno i neprimjetno. Bilo bi ih još, da ih, nekad davno, nisu ubili u veljem gradu...
Ne razlikuju se, u ovom rajskom vrtu gdje živim, djeca samo na rođenju. Oni, iako od istih roditelja i u istoj porodici, imaju drugačije aršine kojima se vrednuju. Sinu savjetuju da treba da ima djevojku sa deset  godina, a ćerki je rano za momka i kad napuni  petnaest. I, to rade majke! Naše vrle Crnogorke, stopanice i domaćice! I postupcima svojim, pokazuju ženskom djetetu da je manje vrijedna, jer joj sugerišu da ona spremi i bratovu sobu, jer je žensko. Danas bratu, sjutra mužu... Da se pomjeri i sluša, žensko je. I žene- majke,  govore ružne riječi o drugim ženama. Pa one koje su se razvele nazivaju raspuštenicama i plaše se, mučene i nesigurne, da njihov muž, kao gladan pas, ne bi kidisao na njih. Jer, raspuštenice su same i vrebaju muškarce, njih se udate žene u tobože solidnim brakovima strašno plaše. A znate li što je gore od raspuštenice? Kada se majka raspuštenica preuda. Da!!! Pitale su mene, preudatu raspuštenicu, živi li moje dijete sa mnom. Pitale su upravo one koje su iz utrobe svoje izvukle tek začete ćerke!! Takve su sklone da morališu, jer moja se udadba vidi, a njihovo čedomorstvo ne! Nisam htjela da im zamjeram, svaka osuda potiče iz slabosti. Nisam htjela ni da se pravdam, jer pravdamo nesigurnosti. Htjela sam samo da živim po svome, iako sam žensko. Nadala sam se da će novo vrijeme promijeniti svijest, i da će žena postati prijatelj drugoj ženi. Ali, avaj... Kako da bude prijatelj drugoj ženi, kad sopstvenu ćerku ubistvom kažnjava?
I tako, novi milenijum je počeo prije skoro dvadeset godina. Pleme moje, na pragu je devetnaestog vijeka. Ženska se djeca prije rođenja ubijaju, muškim se glavama na rođenju pucanjem raduju. I, nemojte me ubjeđivati da su muškarci krivi. Nisu, sa njima je lako. Oni jedan drugoga podržavaju, solidarni su. Oni ne žale druga, ako se nije oženio. A žena svoju neudatu drugaricu gleda kao da je manje vrijedna, kao da ništa nije postigla... i onu koja nije majka posmatra  kao gubitnicu. Pronađite muškarce sa takvim pogledom na svijet i život, prebrojte koliko ih ima i sve će vam biti jasno. Žena je glavna! Ona rađa, ona život daje! Ona je kraljica, kad postane svjesna vrijednosti svoje! Kad hoće, može sve!!! I nema te sile koja je može natjerati da uradi nešto što ne želi, zar ne?
I tako, čitajući poražavajuća istraživanja i tekstove na tu temu, gledam muža kako igra sa ćerkom. Loza mu se, eto, gasi... brata rođenoga nema, nasljednika obezbijedio nije... prava bruka i sramota od mene, kao stopanice, što mu nisam obezbijedila muško dijete. Dođu tako neki, čude se kad vide imanje, pa pitaju kome će sve to... žene ponude neke recepte za muško dijete, muž moj odmahne rukom i  kaže im da sam suviše stara. One začuđeno gledaju u moje mlado lice i čude se drskosti mojoj. Nas dvoje se, kad dušebrižnici odu, slatko smijemo i igramo sa ćerkom. Često pomislim na one kojima se niko na rođenju radovao nije. Čak i na one kojima nisu dali da se rode. A trebalo je...

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.