Ponekad smo svjesni te lične životne mape, postavljajući sebi određene ciljeve, pokušavajući da ih postignemo: „Vjenčaću se, dobiti troje djece, živjeti u lijepoj kući i biti srećna do kraja života“. „Započeću privatni posao, zaraditi dosta novca, kupiti stan na moru i u glavnom gradu, a u penziji ću živjeti na imanju na obali rijeke.“ „Doktoriraću, raditi na istraživačkim projektima i postati priznat naučni radnik.“

Neki djelovi naše životne mape mnogo manje su vidljivi za naš um, ali podjednako istrajno postoje. „Želim imati dovoljno novca kako ne bih bila zavisna od muškarca.“ „Želim biti uspješniji/ja od ostalih kolega.“ „Želim da budem dominantan partner u emotivnoj vezi.“ Uglavnom nismo ni svjesni da ovakva raspodjela misli postoji, ali bili mi toga svijesni ili ne, one određuju naše akcije, usmjeravajući životne odluke.

Zaokupljeni smo radom, težnjom da dobijemo ljubav, pažnju, pratimo naše mentalne putokaze težeći da dođemo do odredišta kome smo se nadali. Neko vrijeme izgleda kao da sve ide po našem planu. Ide po planu do momenta kada se sudarimo sa trenutkom od koga nam zazveči glava, tada se osvrnemo oko sebe, postajući svjesni mjesta na koje smo stigli, postajući razočarani jer ono ni malo ne liči na mjesto na koje smo očekivali da ćemo doputovati.

Trenutak suočavanja me podsjeća na putovanje u Berlin ili neki drugi grad, kada prije puta pratite vremensku prognozu i u skladu sa najavama toplog vremena prilagodite i takvu garderobu, a onda dođete u grad, u avgustu i tamo vas sačekaju pljuskoviti jesenji dani. Pitate se šta sada da radite, ko me je pogrešno navodio?

Uprkos upornim naporima da ostvarimo svoje nade i očekivanja, završimo u potpuno drugačijoj, ali ipak našoj stvarnosti. Željeli smo brak u 35-oj godini, a još uvijek smo sami, ili smo razvedeni i imamo malo dijete. Težili smo ostvarenju cilja, ali su nas u tome omele okolnosti koje su izvan naše kontrole. Težili smo jednom životnom scenariju, a dospjeli smo u drugi, a pri tom godine su prošle. Šta sada?

Stigli ste do puta ka kojemm ste išli, ali sada kada ste tu, na veliku žalost, suočavate se s činjenicom da se osjećate nesrećno, bezvoljno i bespomoćno. Očajnički želite da pobjegnete od takvog života, iako je to baš onaj pravac ka kojemm ste godinama išli. Ponekad nas ne zustavljaju teškoće, već razbijene iluzije i osjećaj dezorjentisanosti. Prihvatljivo je biti nesrećan kada okolnosti ne odgovaraju našim očekivanjima. Tada razmišljamo da bismo bili srećniji kada bismo imali više novca, kada bismo živjeli u Parizu, kada bismo bili udati ili oženjeni. U takvom procesu još uvijek gajimo nadu da se nešto može promijeniti. Ta nada nam omogućava da istrpimo osjećanje nesreće i nezadovoljstva.

Neki kažu: „Ne dopada mi se moj posao, ali imam perspektivu napretka. “Osjećam se nesigurno u ovoj emotivnoj vezi, ali pokušaću da istrpim jer kada se moj partner sredi na poslu, postoji nada da će biti više prisutan za mene“.

No, ovdje sada postavljam pitanje šta se dešava kada imamo ono što smo se nadali da ćemo imati, a opet smo nesrećni?

Ovaj članak ću završiti novim pitanjima, a odgovarajući na njih vi pokušajte da preispitate svoju distancu od cilja ka kome ste krenuli.

Da li ste vi osoba koja je nepripremljena za gubitak i prihvatanje nesvršenosti?

Da li ste prezaposleni poricanjem stvarnosti?

Koliko se borite sa neprihvtanjem istine?

Da li ste spremni da pronađete izlaz i kad zalutate?