Ne patimo zbog nekog događaja ili situacije, već zbog toga kako ih interpretiramo

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Nerijetko čujem žalbe nekih ljudi o tome kako ne mogu da nađu srodnu dušu.

Ne patimo zbog nekog događaja ili situacije, već zbog toga kako ih interpretiramo

Ako se okrenete oko sebe, pronaći ćete priličan broj slučajeva raskinutih veza i razvedenih brakova. Čućete riječi poput: „Bivši muž me je prevario, napustila sam stan sa djecom i sada čekam da prodamo ono u šta smo godinama ulagali.“ Ili: „Ženi sam bio dosadan i rekla mi je da je više ne privlačim kao muškarac.“

Nekada su brakovi trajali dok nas smrt ne rastavi, ljubavnici su slali jedno drugom pisma koja su nekada i mjesecima putovala (zavisilo je od toga gdje se dečko ili muž nalazi na služenju vojnog roka). Danas, teško da zajedno uspijemo da ostanemo sedam godina (toliki je prosjek trajanja braka u 21.vijeku), a ima i onih brakova koji jedva izdrže jednu do tri godine.

Pitam se da li bi ova činjenica mogla biti drugačija, možemo li biti bolji? Vjerujem da možemo, ali se svi plašimo. Usudiću se da kažem da svi imamo loša iskustva.

Ne sjećam se da sam negdje čula, mene je moja žena ili moj dečko voljela-volio te se rado sjećam zajedničkih vremena koja me kad pomislim na njih podsjete da je takva ljubav moguća. Vjerujem da postoje i oni zlatni izuzeci, ali čini se da su jako rijetki.

Mi sada u ovom vremenu, na nesvjesnom nivou imamo prevelika očekivanja od partnera. Uglavnom i samo se fokusiramo na ono što nam se ne dopada i smeta nam. Ako niste usklađeni sa samim sobom, uvijek ćete tražiti nedostatke u svom partneru.

Šta se onda dešava? Dešava se da imamo konstantno nezadovoljne partnerske odnose. Nekad smo živjeli u višegeneracijskim porodicama i osjećali se da tu pripadamo, a sada jedini oslonac pronalazimo u partnerima, prijateljima i društvenim mrežama, najčešće facebook-u.

No, ono što se čini problemom je da smo povezani sa mnoštvom ljudi, a diskonektovani od vlastitih osjećanja i misli.

Znam da život nije lak, ako mislite da jeste ili vam je neko rekao, to liči na gadnu prevaru. Kako god mislili o životu, pozivam vas da prestanemo da bljujemo vatru na prošlost, živjeći u njoj i prestanimo da optužujemo druge.

Iz svake veze nešto naučimo, prevaziđeni emotivni odnosi nas čine upravo ovakvim kakvi smo, ma koliko oni problematični bili i koliko godina oni trajali.

Ljudi povređuju jedni druge, jer nisu naučili drugačije, jer su i sami bili povrijeđeni. Oprostite im, jer nisu umjeli u datoj situaciji drugačije.

Nije sam događaj ili situacija ono što čini da patimo, već naša interpretacija tog događaja.

Partner koji vas zanemaruje i ne javlja se danima jer mu se pokvario telefon nije odgovoran za vašu patnju, već vaša misao da on mora da se javlja i uprkos njegovim teškoćama, jer vi tako zamišljate emotivni odnos.

Na kraju mi se nekako nameće kao neophodnost da pomenem povjerenje kao značajan element partnerske dinamike. Povjerenje se smatra jednom od ključnih ljudskih vrlina koje tražimo od svakog sa kim ulazimo u neku interaktivnu vezu, preko prijateljskih, poslovnih, a naročito partnerskih relacija. Povjerenje se zasniva prije svega na iskrenosti, ulaganju i fer odnosima. Jednom izigrano povjerenje teško možemo ponovo da povratimo, prema osobi koja nas je prevarila naročito, ali je primjetna i generalizacija nepovjerenja prema drugim sličnim osobama.

U svakim emotivni odnos ulažemo pažnju, ljubav, brigu, dokazujući svojim postupcima i riječima prema toj osobi da nam je do nje stalo. Kako odnos napreduje naše ulaganje se povećava. No, kada se desi da osjetimo da smo iznevjereni to se doživljava kao loše iskustvo koje nas zaledi. Tada nam treba dosta vremena ne samo da se vratimo u pozitivnu zonu, već je potrebno dosta toga i da se stabilizujemo i nastavimo dalje.

Na kraju, važno je da ste svjesni toga da oba člana para nose odgovornost za ishod svoje emotivne veze. Evo primjera: što se muškarac više dezinvestira iz emotivne veze to se žena više zalaže, inicira izlaske, putovanja. Ili što muškarac manje priča, žena ima potrebu da češće pričaju i smišlja razne načine da uspije da dobije ono čemu teži. Odgovornost je i na strani koja je nezadovoljna emotivnim odnosom, jer je potrebno da se preispita zašto ostaje u vezi koja joj ne prija.

Da zaključim, nije situacija ta koja čini da se osjećamo dobro ili loše. Nije druga osoba odgovorna za to što se osjećamo dobro ili loše, odgovorni smo mi sa svojom interpretacijom događaja.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.