Tvoje oboreno jučer ne smije spriječiti tvoje sutra da iznova poleti.

Možda nećeš pronaći u njegovom pogledu baš onu nijansu na koju si navikla.

Sigurno se ne razmašu rukama jednako i normalno je da ih različite sitnice raduju.

Ni ne ljute ih iste gluposti.

Nije to isti osmijeh.

Možda nemaju isti nadimak za tebe i to je dobro. To je jako dobro.

Jer ni ne budiš isto u njima. Niti bi oni isto trebali u tebi buditi.

Možda te tvoja prošlost grlila tako da nisi željela ikada odustati od tog zagrljaja.

Možda će te tvoja budućnost tako držati za ruku.

Tvoje sutra ne mora biti tvoje jučer.

I dozvoli si da u to vjeruješ.

Dozvoli si da i odlazeći – dolaziš.

Tvoje sutra ne mora izbrisati tvoje jučer.

U tvom jučer može spavati jedno obećanje, nekoliko tisuća poljubaca, noćni dolasci biciklom pred zgradu, gađanje koša na igralištu u kvartu. Milijun osmijeha, ideja, jedva nagovorenih otplesanih koraka.

Stotine “volim” i jednako toliko “i ja tebe”.

U tvom jučer može spavati jedna vječnost.

I niti jedno danas i niti jedno sutra ne mora nikada izbrisati tvoje jučer.

Ne moraš nikada zaboraviti svoje jučer, samo ga pusti da bude u prošlosti – gdje i pripada.

Ne moraš nikada prestati voljeti svoje jučer.

Samo si dozvoli da voliš – sutra.

Jelena Kastaneti