Kako olakšati proces žaljenja

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Kako olakšati proces žaljenja

Vjerujem da svako od vas prepoznaje osjećanje nelagodnosti, nemoći, bijesa ili žalosti kada vam se dogodi gubitak nečega: prtljaga na aerodromu, komada nakita, novčanika sa dokumentima, prijateljstva, partnerstva. U trenutku možete da se sjetite navedenih emocija pri samoj pomisli na slične događaje iz svog iskustva. To je zato što su gubici univerzalna pojava i neizbježan dio svačijeg života. Uticaju gubitaka su izloženi svi, od mladih do starih, od siromaha do bogataša, nezavisno gdje žive na zemaljskoj kugli.

Djelimična jednakost među ljudima primjećuje se i u neznanju o gubicima. Razlog tome je nepripremljenost na gubitke. Sjetite se vašeg odrastanja. Da li su vas u vaspitavanju roditelji pripremali za gubitke u životu? Nisam sigurna da jesu. Znam da ste dobijali poruke šta da uradite da ne bi nešto izgubili, kako da se ponašate da bi dobili ono što želite da dobijete, kako da postanete »bogatiji«, uspješniji. Nisu vam govorili o onom što vas neminovno čeka, iz straha da u dječijim glavama ne bi isprovocirali razočaranje, skup neprijatnih osjećanja. Roditelji u vaspitavanju djece o smrti i gubicima ćute, mistično uspjevajući da i njih, a i sebe, štite od negativnih emocija.

Ćutanje kojim je okružena smrt je često poduprto u isti mah jednim intrapsihičkim procesom koji uključuje njenu negaciju.Najčešće reakcije koje se javljaju u porodicama i kod pojedinaca koji izbjegavaju da se suoče sa realnošću smrti jednog od njihovih članova i sa promjenama koje iz toga proističu su:
- Izbjegavanje bježanjem u razne aktivnosti, putovanja. Prihvatanje žalosti je tako odloženo i učinjeno još težim.
- Poništavanje ili nastojanje da se izbriše prethodno postojanje pokojnika kroz ponašanje kao da on nije ni postojao.
- Prikazivanje umrlog mnogo superiornijim nego što se o njemu mislilo dok je bio živ.

Rođenje je ulazak u život, a smrt je njegov kraj. Gubitak je prirodni dio života, ljudi i predmeti nisu vječni, a tuga je normalno osjećanje u takvim situacijama. Ako ne prihvatimo tu činjenicu gubitak će se pretvoriti u fantom koji će biti konstantna smetnja u adekvatnom funkcionisanju. Da bi se funkcionalno prebrodio gubitak neophodno je prihvatiti proces žaljenja i prestati sa anuliranjem i negacijom smrti.

Pogrebni rituali, koji tradicionalno uključuju i širu porodicu i šire društveno okruženje, važni su za ponovno uspostavljanje pokidanih veza između ožalošćene porodice i njenog socijalnog okruženja. Oni imaju funkciju da žive dovode u intimni kontakt sa smrću, a isto tako i sa važnim prijateljima; taj ritual pomaže živima i prijateljima da stave tačku na svoje odnose sa umrlim da bi mogli da nastave svoj život dalje.

Adekvatno žaljenje iziskuje prostor i vrijeme da se prihvate činjenice o gubitku, mogućnost da se izrazi ono što se dešava na ličnom planu, pravo da se bude tužan i da se emocije izraze.

Postoje razni načini na koje možeš da se oprostiš od nekog ko je umro. Možeš otići na njegov grob i reći mu sve što misliš i kako se osjećaš, ili mu samo reći »Zbogom«. Možeš da mu napišeš opraštajno pismo. Okupi rođake i prijatelje kako biste se zajedno podsjetili lijepih trenutaka. Predloži bliskim osobama da zajedno zapalite svijeću na dan rođenja osobe koju si izgubio-la. Pričaj svojim prijateljima zbog čega je ta osoba bila posebna. Uzmi neki predmet koji je pripadao dragoj osobi, pogledaj ga kada si tužan, kao i kada poželiš da se sjetiš te osobe.

»...Ja sam se od mog tate oprostio tako što sam, kako ste me posavjetovali, zasadio drvo. U dvorištu ispod mog prozora sada raste jedna jabuka.« Rekao mi je jedan desetogodišnji Ivan.

Odgovorimo na pitanje kako možemo pomoću djeci i mladima koji su doživjeli smrt voljene osobe:
- neophodno je pružiti im strpljenje od strane odraslih;
- potrebno je da nastave svakodnevne aktivnosti;
- dobro je da se osjećaju sigurno;
- djeci su potrebne jasne informacije o smrti;
- potrebni su im odgovori na mnoga pitanja koja postavljaju;
- neophodno je da znaju da preživjeli i umrli nisu mogli spriječiti smrt;
- jako je važno da odrasli dovoljno dobro reaguju na misli i osjećanja djece prema umrlom.

Često djeca i mladi imaju problem sa osjećanjem krivice, misleći da su oni mogli nešto uraditi kako bi spriječili gubitak, ili pak osjećaju krivnju zato što misle da su bili nevaljali i neposlušni. Neki od njih prije situacije gubitka sanjaju da će umrijeti neko ko im je blizak.

Ovo je mnogo važno, i zato ću ponoviti: djeci treba slati poruke da niko ne može da umre zbog snova, ružnih misli, laži ili zato što je neko bio bezobrazan, kao i da ono nije krivo zato što je umro neko koga je voljelo.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

Tagovi :
sapunice.rs

IZDVAJAMO IZ GALERIJA

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

SAVJET
DANA

Jelenska koža

RECEPT
DANA

Krompir i pečurke u bešamel sosu

  • Najnovije

  • Najčitanije

  • Najviše lajkova

PRATITE NAS NA

KALKULATORI


  • Najnovije

  • Najčitanije

  • Najviše lajkova

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.