U životu često bivamo suočeni sa raskršćem u kome nam se nameće pravljenje izbora. Ponekad izbor biva više nego očigledan, dok u nekim situacijama stvari izgledaju prilično zamršeno.

Mnogi od nas skoro svakodnevno prave izbore, počev od vrste hrane koju jedu, do izbora filma koji gledaju, pa nadalje preko nekih značajnih odluka, odabira posla, mjesta stanovanja, partnera itd. Kada ubiramo plodove izbora nerijetko smo skloni osjećanju krivice zbog mišljenja da napravljeni izbor nije bio pravi.

Od četiri osnovna osjećanja, tuge, ljutnje, radosti i straha, kajanje predstavlja mješavinu prva dva.  Određena situacija može biti preplavljena tugom u sadejstvu sa malo ljutnje, na primjer: ”Moja majka je umrla prije nego što je postala baka, prokleta surova istina”. Može dominirati osjećanje bijesa, praćeno tugom: “Zašto sam kupila onu skupu bundu kada znam da je to radnja u kojoj su precijenjene stvari”. Koliko god da su očajni, oni koji su skloni kajanju radije ostanu samo tužni odbijajući da osjećaju bijes, dok neki drugi znaju samo za bijes. Poricanje bilo koja od ova dva osjećanja prijeti da vas zarobi u neproduktivno kajanje.

Ne možete promijeniti činjenicu da ste uslijed preopterećenosti poslom zapostavili svog partnera koji je odlučio da vas zbog toga napusti; da ste pretjeranim jelom nabacili višak kilograma; da ste uslijed nemarnosti izgubili dobitni tiket ili proćerdali decenije u celibatu, umjesto u veselju.

Dokle god mislite “ovo nije trebalo da se desi”, ili “nisam smjela ovo da uradim”, upecani ste u zamku sukobljavanja sa realnošću.

Mnogi ljudi se godinama sapliću o bazični iracionalni zahtjev “nije trebalo”. Bivajući preplavljeni ljutnjom, oni mjesecima ponavljaju da bivši partneri nisu trebali da ih napuste, da roditelji nisu smjeli da budu prezaštitnički nastrojeni, da nisu smjeli da ih kljukaju hranom;  da šefovi zahtijevaju visoke prihode i da ih tjeraju da nose neudobna odijela, ne skidajući kravatu na poslovnom ručku, čak iako je ona mokra zbog pljuska napolju.

Čak i oni kojima je život jednoličan, uvijek za nečim ili nekim žale. Neki od nas uvijek nađu da za nečim žale govoreći: “Da sam bar ovo, da sam bar ono”. “Da sam se bar udala za Slobodana”; “da sam bar prihvatila poslovnu ponudu”; “Da sam bar pročitala upozorenje”… Takvi ljudi su ubijeđeni da bi bili srećni da se sve to nije desilo.

Osjećanje koje je produkt navedenih misli zovemo nefunkcionalnim kajanjem. Ljudi ga često koriste i ono im koristi da bi izbjegli zastrašujuće i za njih teške akcije. Čovjek je sklon da često u situaciju iz prošlosti delegira odgovornost za svoju sadašnju lošu sreću. Umjesto da se priče iz prošlosti pričaju na koristan način, one se koriste kao izgovor za neproduktivno osjećanje i neuspjeh.

Ako ste se prepoznali u navedenom, molim vas da zastanete i racionalno porazmislite. Ko je odgovoran za vaše disfunkcionalno osjećanje? Niko do vas samih. Složićete se sa mnom da biste voljeli da se situacija zbog koje se kajete nije desila, ali pošto jeste nije moguće mijenjati je. Ili, možda, vi imate neke specijalne moći mijenjanja prošlosti.

Ono što jedino možete mijenjati jesu vaše “priče” o prošlim događajima, možda je logičnije reći vaše misli vezane za događaj u prošlosti. Ako se njima podrobnije ne pozabavite one će vam iznova i iznova obnavljati zastarjela kajanja, a vi ćete tapkati u mjestu.