Da li je nasilje nešto što se dešava daleko od nas?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Da li je nasilje nešto što se dešava daleko od nas?

Teško je prihvatiti činjenicu da smo danas, više nego ikada, svi okruženi raznoraznim zvjerstvima: fizičkom, psihološkom i ekonomskom nasilju, seksualnim zolostavljanjem žena i djece, stranačkim terorima.

Tragedija ljudske vrste je što se kroz istoriju surovost i nasilja stalno ponavljaju, dok mi želimo da vjerujemo da se užasne stvari koje se događaju ne spadaju u oblast uobičajenog ljudskog iskustva, da su izuzetak, i da se dešavaju negdje daleko.

Da li je zaista tako, da li je nasilje nešto što se dešava daleko od nas?
Pored toga što se životi žrtava nasilja i okolnosti u kojima se trauma desila razlikuju, fizički ozlijeđene osobe i zlostavljana djeca pate od iste psihološke ozljede od koje pate politički zatvorenici, žrtve organizovanog seksualnog iskorišćavanja, jer trauma kod svih njih izaziva osjećanje užasa i bespomoćnosti. Vođe kriminalnih bandi, vođe vjerskih sekti, nasilni roditelji i supružnici koriste se istim metodama prinudne kontrole pa su duševni procesi koje oni proizvode isti. Jer, kada vas zlostavljaju, onda vas zlostavljaju, kada vas proganjaju, onda vas proganjaju.  Na takva ponašanja ljudi reaguju na isti način, jer imajmo na umu da je u pozadini rekacije- bol.

Djeca su, nesumnjivo, najranjiviji članovi društva i najpodložniji zlostavljanju i manipulaciji. Zlostavljanje u djetinstvu ima najozbiljnije posljedice jer odrastanje u porodičnoj klimi sveprisutnog straha, u kojoj su ozbiljno poremećeni odnosi u roditeljskom subsistemu, formira i definiše ličnost. Pretežak je zadatak i za odraslu osobu, a pogotovo za dijete u sredini u kojoj je neprekidno zlostavljano, sačuvati povjerenje u ljude koji ga nisu vrijedni, bezbjednost u situacijama koje nisu bezbjedne i moć u situacijama u kojima je nesumnjivo prisutna bespomoćnot.

Ljudi koji su pretrpjeli strašne događaje pate od predvidljivih psiholoških ozljeda. Postoji čitav niz traumatskih poremećaja, počev od posljedica jednog užasnog događaja, do složenijih posljedica dugotrajnog, ponavljanog zlostavljanja. Oni koji su preživljeli traumu pričaju svoje priče na veoma emotivan, protivuriječan, rastrzan način koji umanjuje njihovu vjerodostojnost i tako obavlja dva zadatka: kazivanje istine i čuvanje tajni. Čuvanje tajni vrlo često nadvladava priču o traumatskim događajima te ne izlazi na površinu kao verbalni narativ, već najčešće kao psihološki simptom (kroz depresivne simptome, anksiozne, disocijacije...). Simptomi psiholoških poremećaja traumatizovanih ljudi skreću pažnju na neizrečene istine, istovremeno je odvraćaju od njih.

Proučavati ljudsku traumu znači suočiti se licem u lice sa ljudskom ranjivošću i sa kapacitetima za zlo u ljudskoj prirodi, te na taj način biti svjedok užasavajućih događaja. Kada su ti događaji prirodne katastrofe, oni koji su svjedoci odmah bivaju spremni da saosjećaju sa žrtvom. Kada su traumatski događaji namjerna djela, oni koji su njihovi svjedoci bivaju upleteni između žrtve i nasilnika. Nasilnik od očevidca jedino traži da ništa ne učini, sa ciljem univerzalne želje da se zlo ne čuje, ne vidi i da se o njemu ćuti. Nasuprot tome, žrtva zahtjeva da se nešto preduzme, da očevidac podjeli sa njom teret, da sudjeluje, da pamti.

Nijedan pojedinac ne može sam da se izbori sa preživjelom traumom. Lijek za vraćanje vjere u ljude, obnavljanje veze sa njima, ponovno izgrađivanje bazičnog povjerenja u bezbjednost svijeta je solidarnost i zajedništvo. Podrška drugih može da umanji uticaj traumatskog događaja, dok neprijatne reakcije mogu da pogoršaju traumatski sindrom. Bezbjednost i zaštićenost su ono za čime vapi osoba koja je preživjela traumu.

Da bi se u svijesti zadržala činjenica da trauma stvarno postoji, potrebna je društvena sredina koja potvrđuje istinitost žrtvine priče i štiti žrtvu. Za pojedinačnu osobu ovo socijalno okruženje čine odnosi s prijateljima, voljenim osobama i porodicom. Potrebna im je pomoć stručnjaka, porodice, prijatelja i šire zajednice.

Jasno nam je da ne postoji način da se svirepost poništi, vjerujemo da postoji način da se prevaziđe tako što ćemo pokušati da pomognemo drugima. Trauma se ublažava kada ona postane izvor misije osobe koja ju je preživjela. Kada pojedinac progovori o traumi, tada započinje svoj oporavak.

Najvažnije je da svi priznamo da problem postoji, da ga ne poričemo, da o njemu govorimo.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.