Pitam se koliko vas je nekada posumnjalo u adekvatnost vaspitnih mjera roditelja prema djetetu, bilo svjedok zanemarivanja i zlostavljanja, svjedok nasilja supružnika jednog prema drugom?
Nadalje se pitam koliko vas je nekada preduzelo nešto da bi se takvo nedolično ponašanje zaustavilo?
Za mnoge žene, muškarce i djecu širom svijeta najveći rizik od nasilja pojavljuje se u okviru njihove porodice. Psihološke studije pokazale su da je interpersonalni proces komunikacije moćniji prediktor porodičnog nasilja nego što su to individualne i sociodemografske karakteristike. Neke studije sprovedene van našeg podneblja ukazuju da je 25% žena i 8% muškaraca prijavilo je da su fizički ili seksualno zlostavljani. Između 9 i 30% nasilja među partnerima odvija se pred djecom, kao svjedocima. Preko 10% djece doživjelo je nasilje od strane roditelja, dok istraživanja pokazuju da mnogo više djece pati od zanemarivanja, nego od fizičkog zlostavljanja.
Porodično nasilje je globalni problem: istraživanje na preko 40 nacija pokazuje da je 10 do 50% žena prijavilo da su doživjele nasilje od strane svog partnera u nekom dijelu svog života.
Oblike nasilja i zlostavljanja je moguće klasifikovati u tri kategorije:
Ovoj podjeli možemo dodati i kategoriju Pasivnog nasilja koja bi uključivala zanemarivanje, ignorisanje, terorisanje, izolaciju, odbacivanje...
Nasilje je interaktivna komunikacija motivisana željom da se žrtvi izrazi neka poruka – često je to zahtjev ili žalba. Nasilje muškaraca nad ženama najčešće je povezano sa generalnim obrascem kontrole ponašanja uključujući tu praćenje partnerovih aktivnosti i regulisanje druženja. Nasilje takođe može biti motivisano strahom, stidom, željom za osvetom ili priznanjem. Nasilnik može imati želju da ostvari kontrolu nad osobom ili situacijom ili da izrazi bijes ili frustraciju. Nerijetko žrtve nasilja posjeduju osjećanje krivice, misleći da su one uradile nešto pogrešno što je uticalo na nasilnika. Tako djevojke žrtve seksualnog zlostavljanja često razmišljaju „Da ga ja nisam zavodila, da se nisam igrala, to se ne bi desilo“ ili „Da nisam bila toliko tvrdoglava ne bi on tako pobjesnio“ ili pak „Trebala sam znati da je tako impulsivan“.
Nadam se da razumijete poentu ove moje priče. Nema razloga koji opravdava nasilje i nasilnika!
Žene i djeca trpe najštetnije posledice zlostavljanja. Fizičko kažnjavanje djece od strane roditelja u većini kultura smatra se legitimnom disciplinskom mjerom. Šta je sa našom kulturom? Ostavljam vama odgovor na ovo pitanje.
Nasilni roditelji često imaju rigidna očekivanja od djece koja oni pokušavaju da sprovedu putem kažnjavanja. Očekivanja su da djece ne smije da se međusobno tuku. Isto tako nije rijetko da na takav odnos među siblinzima (braćom-sestrama) roditelj odgovori na isti način pa istuče djete. Dakle, roditelj na taj način šalje duplu poruku, djete kažnjava zbog onog što i sam radi, fizički povrijeđuje.
Kada treba posumnjati na postojanja zlostavljanja i zanemarivanja:
Fizički zlostavljana djeca i odrasli, po pravilu, ispoljavaju i emocionalnu simptomatologiju.
Obično su anksiozna, depresivna, povučena i uplašena, često agresivna, niskog samovrijednovanja, samopouzdanja. Nisu rijetke suicidalne misli i radnje. Djeca se sa teškoćom uklapaju u grupu vršnjaka, dok kod male djece često kasne pokazatelji ranog psihomotornog razvoja.
Ponašanje dijece koja mogu ukazivati na sumnju u pogledu seksualnog zlostavljanja su detaljno poznavanje polnog akta neprimjereno uzrastu djeteta (takvi pokazatelji se najčešće primjećuju kroz igru sa drugom djecom, preko crteža), inteziviran i pretjeran strah od odraslih. Kod odraslih žrtava seksualnog zlostavljanja prisutno je agresivno ponašanje, seksualno provokativno oblačenje iponašanje, ili pak potpuna inhibicija.
Psihološko zlostavljanje je ignorisanje, obezvređivanje, ne prihvatanje djetetove potrebe za nježnošću I afektivnom razmjenom. Često roditelji kažu djeci: “Od kada si se rodio u mom životu je katastrofa, nisi trebao da se rodiš”. Psihološko zlostavljanje je i degradacija kada se dijete podvrgava kritici, stigmatizaciji, kada se naziva pogrdnim imenima. Kada se teži djetetovoj izolaciji, kada se djetetu uskraćuju normalne socijalne potrebe: odbija se kontakt sa njim u kući; zabranjuje mu se da se druži sa vršnjacima, zabranjuju mu se izlasci, oduzima telefon, internet, itd
Kako, na kraju, postupiti ukoliko postoji sumnja na bilo koji vid zlostavljanja djece I odrasilih? Za nasilje je odgovoran nasilnik. Potrebno je raditi na razvijanju hrabrosti da se preispitaju, identifikuju I prijave ponašanja koja ugrožavaju I zlostavljaju drugog. Oklijevanje i neažurnost je rizik da propustimo dragocjeno vrijeme i na taj način ugrozimo život drugoga.
Psihološki centar ABC
+382 68 741-923
Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic
Većina nas ima neke male sitne rituale za koje znamo da nam uopšte nisu potrebni. Neki imaju potrebu da idu uvijek istim putem na posao, da piju kafu na istom mjestu, da oblače ist
Nasilje u porodici ne smije biti tema na koju se ćuti.
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)