Ovakvi i slični komentari su tipična slika komunikacije između djeteta i roditelja, nakon završenog testiranja i procjene zrelosti djeteta za školu. Ovo je period godine kada se ne mali broj roditelja, zajedno sa svojim mališanima koji treba da pođu u školu, susrijeće sa strepnjom povodom testiranja koje procjenjuje nivo spremnosti djeteta za polazak u školu. Ovaj period kod roditelja izaziva strijepnju koja ih motiviše da započnu raspitivanje šta će njihovo dijete biti pitano, da pokušavaju da dođu do testovnog instrumentarijuma, kako bi pripremili dijete na zadatke koje će raditi, itd. Neki roditelji upadnu u zamku pa učine da ocjene koje njihovo dijete dobije od psihologa ili pedagoga oboje cjelokupnu sliku posmatranja roditelja o sposobnostima i ličnosti njegovog djeteta.

Jedan otac je izjavio da mu je bilo jako teško iščekujući rezultate psihologa kao odgovor na testiranje njegovog djeteta. “Dodatnu tenziju mi je stvarao logoped kod koga je moj sin odlazio jer je u kontinuitetu izjavljivao rečenicu: ”On je dobar meni, još samo da čujemo šta će psiholog reći.” Kada sam saznao da je bio odličan na testu, prodisao sam.”

Roditelji dominantno trpe tenziju zbog strijepnje od rezultata testiranja. No, njihova osjećanja se prenose na djecu, gdje i ona sama osjećaju da se dešava nešto značajno i važno u njihovom životu. Osjećaju da od njih nešto zavisi i nerijetko doživljavaju da ako pogriješe to može rastužiti njihove roditelje. Mama jednog djeteta, koja ima trideset godina, prije nedavnog testiranja je izjavila da se i dan danas živo sjeća testiranja prije polaska u školu. Sjeća se psihološkinje kako je bila lijepa, plava, plavih očiju, sjeća se prostorije u kojoj je obavljeno testiranje, a naročito se sjeća sreće njene majke i pohvale što se snašla da kaže da ribe ne hodaju već plivaju uz pomoć malih šapica. Ova majka se sjeća čak kako je i pokazala svojim rukama, imitirajući šapice riba.

Kreiranje testovnog instrumentarijuma za polazak djece u školu je imalo, i još uvijek ima, važne implikacije za razvoj psihologije kao naučne discipline. Prije preko sto godina prvi koji je započeo testiranje djece kako bi se procjenila njihova spremnost za školu je bio francuski psiholog Alfred Bine. Zahvaljujući njegovom radu nastala je Bine-Simonova skala za procjenu intelektualnih sposobnosti djece. Ta skala, zajedno sa još nekim testovima, je danas u upotrebi kod nas i u mnogim državama svijeta.

Kako je testiranje od izuzetne važnosti za roditelja i djecu, a i kako smo svijesni ozbiljnosti rezultata i njihovog uticaja za dalje školovanje i život djece, ono obavezuje stručnjake koji su uključeni u proces testiranja da sve odluke donose u najboljem interesu djeteta. U interesu je djeteta da psiholog navede objektivne testovne pokazatelje. Nekada se dešava da djete postiže slabije rezultate, što jeste kapacitet njegovih objektivnih snaga, što kod roditelja izazove ljutnju prema ispitivaču, teškoću  prihvatanja. No, važno je znati da objektivnost ispitivača radi u najboljem interesu djece, čega roditelji postanu svjesni tokom procesa školovanja. Pokazatelji slabijih sposobnosti djece su, u nekim izdvojenim slučajevima, kod roditelja uticali na veći angažman i pomoć oko usvajanja znanja, što je doprinjelo upadljivom napretku djece i dostizanju uzrasne grupe.

” Kako sam bila ljuta na Vas, mrzjela sam Vas. Onda sam angažovala učitelje izvan školske nastave i eno ga sada, moj sin ima 10 godina i stigao je djecu iz svog razreda. Sada sam Vam zahvalna..”, riječi su jedne majke na ponovnom testiranju svog djeteta.

Psihološkim testiranjem djece za polazak u školu se bave psiholozi koji su prepoznati po edukaciji i znanju za primjenu testova. Ključni cilj psihologa i testovnih konstruktora jeste da u datom momentu rade u najboljem interesu djece. Mit je da psiholozi imaju moć da utiču na odluke koje se tiču mnogih ljudi, to bi značilo da testiranje prvenstveno služi psiholozima na manifestuju moć nad ljudima. Vjerujem da ćete se složiti da to nije tako, jer da jeste to bi bio zločin od strane psihologije kao naučne discipline.

Roditelji, pokušajte da svoju djecu pripremate za testiranje tako što ćete prvo opustiti sebe i osloboditi se nerealnih strepnji vezanih za proces i rezultate psihološkog testiranja.