N. M. je samohrana majka dječaka. Stara je 27 godina. Dvije godine živjela je u vanbračnoj zajednici. Nasilje nad njom je počelo nakon što je ostala trudna. Zbog prebijanja N.M. se porodila prije vremena. Ljekari su posumnjali na nasilje u porodici što su prijavili policiji. N.M. je pred policijom negirala nasilje. Nakon porođaja, samovoljom nasilnika N. M. je zabranjena sloboda kretanja. Zabranio joj je kontakte sa prijateljima i familijom. Prisilio je da napusti posao. On je raspolagao novcem. N. M. i njena beba su često bili gladni. Držao je zaključanu u stanu, dok je bio van kuće. Nasilje je postajalo sve češće i gore. Trpjela je najsurovije zlostavljanje koje je eskaliralo i u obliku i intenzitetu – od verbalnog do seksualnog. Nije se radilo o povremenim incidentima, već o svakodnevnim najgrubljim oblicima nasilja.

Policija je dolazila nekoliko puta, po pozivu komšija, ali N. M. je svaki put negirala postojanje nasilja. N. M. se plašila za sebe i svoju bebu. Bila je bez novca i nije mogla da računa na podršku svoje porodice. Sa druge strane, on je često obećavao da se to više neće ponoviti.

Prilikom posljednjeg nasilnog incidenta, bila je pretučena. Dok je polusvjesnu nasilnik vukao po podu, vidjela je kako isčupana garnišna pada na bebu. Malo je falilo da beba bude ozbiljno povrijeđena. Otrgla se i pobjegla u komšiluk za pomoć. Komšije su pozvale policiju. N. M. je dala izjavu u kojoj je prvi put prijavila partnera za
nasilje. Zadobijene povrede registrovane su od strane ljekara. Policija je privela i pritvorila nasilnika. Protiv njega je pokrenut krivični postupak za nasilje u porodici133. N. M. je bila uplašena za život, nasilnik joj je više puta prijetio da će je ubiti ako ga ikada prijavi policiji. Uz pomoć policije, N. M. i beba su sklonjene u sklonište. Tamo je boravila sedam mjeseci.

Nakon sedam mjeseci provedenih u skloništu, Centar za socijalni rad je, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, obezbijedio porodični smještaj za majku i dijete, do dječakove treće godine života. Osnovni sud je nasilniku izrekao uslovnu osudu zbog krivičnog djela nasilja u porodici, prema N. M. i djetetu. N. M. se nikada nije vratila nasilniku.

Društvene barijere

Ovaj slučaj jasno ilustruje pojavu nasilja u porodici, njegovu dinamiku, višestruke posljedice i štete za žrtvu. Ilustruje i patrijarhalni sistem vrijednosti po kome žena mora biti submisivna ili kažnjena ukoliko to nije. Napuštanje nasilnog partnera, za N. M. nije samo ekonomski rizik, već u patrijarhalnom okruženju, rizik sopstvenog izlaganja sramoti, pa i članova svoje primarne porodice.
Generalno, žena koja trpi nasilje u braku, suočava se sa situacijom da će joj se, ukoliko napusti brak, nametnuti osjećaj sramote i krivice “što nije očuvala brak’’, a ukoliko ostane, pratiće je osećaj krivice što nije otišla. Žrtva često ne nailazi na pomoć i podršku čak ni najbližih, pa joj se jasno poručuje da je problem njena “krivica” i da ga sama riješi. Sama, bez podrške porodice, N. M, nije bila u stanju da razvije plan ili izlaznu strategiju iz nasilja. U ovom slučaju se ponavlja obrazac – koji nije rijedak u Crnoj Gori - po kome se primarna porodica žrtve distancira od problema, toleriše ili opravdava nasilje i na taj način slabi šanse žrtve da seizvuče iz nasilja. Žrtva je uplašena i neinformisana, ne poznaje svoja prava i prava djeteta, niti službe kojima može da se obrati za pomoć. Izmrcvarena je fizički, psihički i bez socijalnih kontakata.

Nasilnik je preuzeo kontrolu nad kretanjem i kontaktima N. M. i na taj način uspostavio potpunu moć i kontrolu. Zloupotreba moći nad N. M. se manifestovala kroz najgrublje oblike fizičkog nasilja, seksualnog zlostavljana i uskraćivanja osnovnih životnih potreba za N. M. i dijete. Uspostavljena moć i kontrola, napadi na njen fizički, psihički i seksualni integritet, su oslabili njene unutrašnje snage, ličnu autonomiju i mogućnost sagledavanja objektivnih okolnosti. Strah koji je osjećala za svoj život i život djeteta je dodatno smanjio vjerovatnoću da se usprotivi nasilniku, pa se moć i kontrola nad N .M. lakše i duže održavala.

Detaljnijim uvidom u slučaj, zapaža se obrazac progresivnog ponavljanja nasilja i njegova eskalacija – od verbalnog, preko fizičkog do seksualnog zlostavljanja žrtve. Kada nasilje eskalira do najdrastičnijeg nivoa po fizički integritet žrtve, onda nasilnik pribjegava obećanjima “da će se promijeniti” što iscrpljenoj žrtvi predstvalja šansu za spas, a nasilniku novi mehanizam da zadrži moć i kontrolu nad žrtvom. Destruktivnost i štete po fizički i duševni integritet žrtve su očigledne. U ovakvom spletu okolnosti bila je mala vjerovatnoća da će se N. M. uspjeti spasiti bez pomoći drugih i bez intervencije sistema.

Slučaj otkriva istinu da žrtva, iz straha od odmazde zlostavljača, često ne sarađuje sa policijom ili tužilaštvom.

Taj strah N. M. jasno opisuje.

“Rekao je ako ga napustim, naći će me na kraj svijeta i ubiti. Govorio je da to njemu
ništa ne predstavlja. Stalno me je podsjećao na to.“ N. M.

Ovo je strah koji nikada ne smije biti potcijenjen od odgovornih u sistemu zaštite. Trenutak kada N. M. napušta nasilnika i traži pomoć je najopasniji po nju, što ona jasno osjeća i zna. U takvim situacijama najvažnija je brza intervencija.

Strah za život je najčešći razlog zbog kojeg žrtve ne prijavljuju zlostavljanje kojem su izložene.

Odnos institucija

Život i zdravlje N. M. bili su ugroženi. S tim u vezi, policija, kao prva instanca u lancu zaštite, donijela je dobru odluku da N .M. bude sklonjena, kako bi fizički bila bezbjedna. Policija je u ovom odnosu pokazala adekvatnost prema N. M. i postarala se da N. M. i njenu bebu upute na sigurno i bezbjedno mjesto na teritoriji Crne Gore, u žensko sklonište. Slučaj N. M. dalje pokazuje da službenici u policiji svojim odnosom prema žrtvi često određuju da li će žrtva vjerovati sitemu i da li će se opet obratiti za pomoć. Kada službeno lice u institucijama
sistema pokaže brigu za žrtvu, žrtva to jasno percipira. U ovom slučaju pohvalno je to što je inspektor pokazao i jasno demonstrirao brigu za N. M, iako “nije sarađivala”.

“Inspektor koji me je saslušavao bio je vrlo korektan. Nijesam smjela da priznam da su povrede nastale od strane supruga, a on kao da je to znao i ostavio mi je svoj mobilni telefon i rekao da ga mogu pozvati u svako doba. I poslednji put su u policiji bili korektni prema meni. Objasnili su mi moja prava i kada sam rekla da nemam gdje, smjestli su me u žensko sklonište”. N. M.

Može se zaključiti da je pomoć i podrška u ovom slučaju bila usmjerena na to da žrtva ponovo stekne kontrolu nad svojim životom. Institucije sistema - policija i centar za socijalni rad - odradile su svoj dio posla. Takođe, slučaj lijepo ilustruje prednosti međusektorske saradnje u suzbijanju nasilja u porodici. Ženski NVO servisi uCrnoj Gori su bili dostupni, kompetentni i dovoljno jaki da odgovore na potrebe N. M. u akutnoj situaciji nasilja, kao i da dugoročno servisiraju potrebe N. M. i njenog djeteta.

Zabrinjavajuća je ponavljajuća sklonost ili reakcija krivičnog pravosuđa u Crnoj Gori da izriče blage i uslovne kazne za nasilnike koji su počinili najgrublje nasilje koje je nanijelo fizičke, seksualne i psihičke štete i patnju žrtvama. Smatramo, da bi izricanje strožijih kazni doprinijelo da nasilnici prekinu sa nasiljem, što bi doprinijelo smanjenju stope nasilja u porodici i društvu.

Uloga ženskih servisa podrške

Za uspješnu intervenciju je nužno da ženski servisi pomoći i podrške postoje, da su dostupni i umreženi. Ženske NVO su odigrale ključnu ulogu u pružanju pomoći N. M. što potvrđuje da su ženski servisi važni izvori podrške za žene koje su preživjele nasilje. Praksa još jednom pokazuje da rodno orjentisan pristup u radu sa žrtvama daje najbolje rezultate.

Ženski servisi u Crnoj Gori kroz svoj rad reflektuju nultu toleranciju prema nasilju i oni su, nerijetko, jedini oslonac za žene. N. M. je od ženske NVO, pored pomoći u akutnoj situaciji nasilja, dobila besplatan smještaj, hranu, besplatno zastupanje pred sudom, pratnju u institucije sistema u trajanju od sedam mjeseci. Stoga je neophodno stvarati održive uslove za ženske NVO i obezbijediti da njihovi servisi budu dostupni svim žrtvama 24 h, sedam dana u sedmici kako bi se smanjili rizici od eskalacije nasilja u teške tjelesne povrede i stradanje žrtava.

Zaključak

Slučaj potvrđuje da je procjena rizika po život i zdravlje žene ključna za dobre odluke u procesu zaštite. U svim fazama zaštite neophodno je analizirati situaciju i procijeniti stepen rizika da nasilnik povrijedi, pokuša da ubije ili ubije žrtvu. Zaključuje se da je neophodno da svi koji su u kontaktu sa žrtvama nasilja treba da razumiju višestruke uzroke i štete od nasilja nad ženama.

Zbog kompleksnosti prirode problema nužno je u Crnoj Gori uspostaviti specijalizovane usluge za žrtve koje su preživjele nasilje. Takve usluge moraju biti posebno usmjerene na žene i njihovu djecu i tretirati nasilje nad ženama kao rodno određeni oblik nasilja.

Izvor: Studija o nasilju u porodici i nasilju nad ženama u Crnoj Gori, UNDP, Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori i Ministarstvo pravde i ljudskih prava, Program za rodnu ravnopravnost IPA 2010.