Kada se Ivo prvi put pojavio u ordinaciji i kada me je pitao da li poznajem još nekog ko ima taj problem, moj odgovor je bio ne, iako mi je bila potpuno jasna psihološka dinamika tog problema. Nakon započinjanja rada sa Ivom i razmišljanja kako da budem od pomoći, primijetila sam da on nije jedina osoba sa kojom radim, a koja pati od tog problema. Zapazila sam ranice po nogama kod cure koja je dolazila već neko vrijeme na terapiju panike. Ranice su za nju predsatvljale problem koji joj nije zadavao muku kao panika, ona je čupkala dlačice i, kako kaže, to drugi nisu mogli da vide. Opisujući svoj problem ispričala mi je da je nekada znala da se zatvori u kupatilo i satima kopa po tijelu kako bi izvukla svaku dlačicu koju primijeti. U nekim fazama razvoja smetnje stomak je bio ključno mjesto gdje je pravila najdublje rane kopajući pincetom, čak i makazama praveći duboke ožiljke.  

Dermatilomanija spada u grupu poremećaja navika i nagona. Nekada se desi da osoba pati godinama, posjećujući često dermatologe, dok ključni uzrok takovog stanja njene kože bude neprepoznat. Riječ je o poremećaju koga karakterišu repetitivne radnje kopanja vlastite kože tijela ili lica. Osobe koje pate od navedenog problema najčešće stvaraju rane na licu, ali i druga mjesta na tijelu mogu biti u fokusu čupkanja. Čupka se potpuno zdrava koža, mladeži, akne, ili bilo koja promjena koja se primijeti na tijelu. Kopanje po tijelu se obavlja noktima ili zubima, ali nije rijetkost da sa tom svrhom osobe koriste pincetu, makaze ili drugi mehanički predmet. Vrijeme provedeno u kopkanju je individualno, kod nekog to bude svakodnevno u više navrata, u kraćem trajanju, dok kod nekih osoba primjećujemo i višesatno osamljivanje čiji rezultat bude upadljiva promjena na koži. Tada osoba izgubi realnu predstavu o vremenu, obavljajući kopanje bez potpune svjesnosti radnje.

Čupkanju kože prethodi visok intezitet emotivnog ispoljavanja, emotivna napetost, često i bijes. Nije rijetkost da bude prisutan i svrab.

Osobe koje imaju problem dermatilomanije osjećaju sramotu zbog svog problema, neugodnost i poniženost. Neke od njih ljeti nose duge rukave i duge nogavice, kako bi prikrile tragove po tijelu.

Misli koje su sastavni dio potrebe za kopanjem su povezane sa zahtjevom za kontrolom. Kada se u kontinuitetu ponavlja jedna radnja, osoba koja to radi ima doživljaj da ima kontrolu. Kada postane svjesna šta je uradila onda nastupa faza samookrivljivanja, depresije i doživljaja da nema kontrolu nad sobom.

U tinejdžerskom dobu, kada ovaj poremećaj najčešće započinje, osoba doživljava umirenje dok se čupka ili kopa. Uprkos shvatanju da ne želi to da radi poriv bude jači i ona nastavlja.

Dermatilomanija posjeduje karakteristike opsesivno-kompulzivnog poremećaja i može biti udružena sa trihotilomanijom i tjelesnim dismorfičnim poremećajem. U normalnoj populaciji, reakcija osobe kada se vidi u ogledalu i primijeti nešto što joj se ne dopada  je da reaguje tako što pokuša da nešto promjeni, da promjeni boju kose ili frizuru, da se našminka na drugačiji način ili promjeni stil odjevanja.

Na drugoj strani poznajemo osobe koje su preokupirane nekim dijelom tijela, neprihvatajući nepravilnost koja je najčešće samo njima znana i takav stav kod njih izaziva intezivan nemir koji utiče na njihov život. Kako je društvo sve više opsjednuto fizičkim izgledom sve češće se suočavamo sa osobama koje pate jer smatraju da su previsoke ili pak preniske, jer imaju velike uši i veliki nos, jer su im šake prevelike, a stopala u disproporciji sa tijelom, dok su beonjače ili zubi žuti. Ovaj poremećaj u tolikoj mjeri može zaokupiti osobu da ona satima boravi ispred ogledala, što doprinosi socijalnoj izolaciji. Patnja bude jaka da nije rijetkost da ishod bude i pokušaj suicida i hospitalizacija, nažalost nekada i suicid. U praksi se dešava da radimo i sa klijentima koji planiraju ili urade estetsku intervenciju gdje je ishod najčešće neizvjestan, i gdje problem nastavi da postoji: nastavljaju da budu nezadovoljni učinjenom intervencijom ili se pak usmjere na drugi dio tijela.

Osobe koje pate od navedenih problema imaju ozbiljne teškoće u svakodnevnom funkcionisanju, te je potrebno što prije dijagnostifikovati problem i započeti psihijatrijsko psihoterapijski tretman.