Da li je strah najveći neprijatelj intimnosti?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Najčešći razlog sukoba i nesuglasica u partnerskim odnosima jeste komunikacijski stil koji koristimo. Kada osjećamo ljutnju u kontaktu sa drugim najčešće ispoljavamo agresivno ponašanje. Nerijetko se desi da druga strana kojoj se obraćamo iz agresivne pozicije ima tendenciju zatvaranja ili pak praktikuje izgovaranje rečenice tipa: „Zar baš sada moramo o tome“. Ovo sve pod uslovom da ne uzvrati istom, agresivnom mjerom.

Da li je strah najveći neprijatelj intimnosti?

U vezama se dešava da partner i partnerka imaju različite pozicije posmatranja. Jedan od partnera, najčešće to bude partnerka, ima konstantan doživljaj da je samo ona ta koja radi na vezi, da se mijenja, prilagođava, dok njemu bude teško i o tome da razgovara. Nerijetke su rečenice koje odzvanjaju u ušima partnerki: „Zašto opet otvaraš tu priču?“, „Zar opet da razgovaramo o tome?“.

Opšte je mišljenje da muškarci nisu u bliskom kontaktu sa emocijama, no iskustvo i praksa ukazuju da ima načina koji mogu biti od pomoći da o temi bliskosti i osjećanja partneri konstruktivno razgovaraju i da na odnosu rade oboje. Preporuka je da razgovor počinjemo kada smo mirni i odmorni i kada partner pokazuje spremnost da učestvuje. Partneru možete izložiti vašu potrebu da razgovarate i možete se raspitati o vremenu kada bi njemu najviše odgovaralo da pričate o stvarima koje su vama važne.

Prije razgovora pametno je pripremiti se. Razmisliti o cilju koji želite da postignete, ali najvažnije je da budete spremni da čujete i prihvatite mišljenje drugog. Može se desiti da vaš partner nije spreman da razgovara, ćuti ili izbjegava komunikaciju. Tada mu možete predložiti nastavak razgovora kada bude spreman ili odustati od odnosa koji vas ne ispunjava.

Snaga partnerske veze je kada partneri mogu jedno sa drugim otvoreno razgovarati. No, nije ni malo lijepo kada taj razgovor preraste u bujicu optužbi i nametanja krivice na račun drugog. Takva komunikacija kod druge osobe može izazvati ljutnju, odbijanje, a ne nikako podršku. Niko ne voli biti okrivljen, i obično se takvo ponašanje doživljava kao težnja druge osobe da ga kontroliše, mijenja ili ucjenjuje.


Funkcionalno je za cilj razgovora postaviti upoznavanje sa partnerom, a ne pokušaj njegove promjene. Težnja da upoznamo što bolje osobu sa kojom smo u intimnoj vezi, koristiće nam da i sebe sagledamo iz druge perspektive. Kada počnete razgovor sa partnerom: „Imam želju da ti pričam o sebi, o svojim osjećanjima, a voljela bih da saznam to kakav je tvoj pogled na naš odnos“,  je konstruktivniji početak od onog gdje optužujete: „Tebi nije stalo da nas, ti si bezosjećajan, sebičan, ja sam ti na poslednjem mjestu..“ i nastavite dalje sa optuživanjima.

Većina nas, ili bolje reći svi, smo svjesni toga da ljubav afirmiše otvaranje i ogoljavanje na nivou osjećanja, dožviljavanja, gubitka kontrole, na samu pomisao da ćemo tada biti bez odbrane, nezaštićeni, a samim tim ranjivi, reagujemo emocijama straha, a na sekundarnom nivou i povlačenjem.


Na primjer, zbog straha od ostavljanja imamo potrebu da se osiguramo za sve vrijeme, tražeći konstantne pokazatelje da je partneru stalo do nas. Na taj način ne uviđamo da suštinski zatvaramo komunikaciju, a partnera prije udaljavamo od sebe podgrijevajući u vezi osjećanja ljutnje, ljubomore, tuge i sve ono čega se plašimo.

Strah da ćemo biti ostavljeni uslovljava ponašanje da napustimo partnera prije nego što on napusti nas. Drugo, takođe učestalo ponašanje je da iz straha od otkrivanja i intimiziranja sa drugim zauzimamo gard i zatvaramo se za razmjenu intimnosti.

Prva i česta greška je strah priznati drugoj osobi da nam se dopada, da je volimo i da nam je stalo do nje. Problem leži u pogrešnoj pretpostavci da se strašno nešto može desiti, ako napustimo kontrolu i prepustimo se intinim osjećanjima.

Konkretno, kada smo fokusirani na nesigurnost, nepovjerenje, ranjivost, rizik, neizvjesnost, tada osjećamo strah da nam se nešto loše može dogoditi. Kao rezultat razvijamo potrebu da se zaštitimo.

Kada bismo samo imali snage da izdržimo i priznamo strah, ne koristeći se nikakvim izgovorima i razmišljanjima... Kada bismo samo mogli da prihvatimo emociju straha u tijelu, kada joj se ne bismo opirali, već kao živom pjesku prepustili i bili u kontaktu sa tim... Kada bismo samo uspijeli da uprkos tome što osjećamo strah, ne negirajući ga, radimo ono što nam je važno, i djelamo kao da nismo uplašeni, e tada bismo uspijeli da transformišemo sve svoje neurotične strahove bez problema.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.