Anoreksija nervoza

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Anoreksija nervoza

Hranjenje je neizostavna komponenta svakodnevnice svakog čovjeka, neophodna za normalno funkcionisanje organizma, kako na fiziološkom tako i na psihološkom nivou. No, u svijetu u kojem živimo hrana poprima značenje drugačije od onog inicijalnog, suštinskog, čisto egzistencijalnog. Odnos prema hrani se mijenja i prilagođava nekim drugim potrebama, koje se tokom odrastanja javljaju. Osnovna funkcija hrane svakako ostaje, no, odrastanjem čovjek hrani pridaje i dublje emotivno značenje. Tako hrana poprima razna simbolična značenja.  Simbolično značenje koje pridajemo hrani najekstremniji oblik poprima kod osoba koje pate od nekog oblika poremećaja ishrane.

Najpoznatiji i najviše rašireni poremećaji ove grupe su anoreksija nervoza i bulimija nervoza. Pored ovih poremećaja ishrane u praksi se susrećemo i sa kompulzivnim prejedanjem, kompulzivnim dijetama i prisilnim povraćanjem.

Anoreksija nervoza je psihijatrijski poremećaj specifičan za adolescentni uzrast i ženski pol.

Poremećaj karakteriše:
- Redukcija uzimanja hrane i održavanje minimalne tjelesne težine (15% ispod očekivane težine za uzrast i visinu).
- Pojava intezivnog straha od eventualnog povećanja tjelesne težine, čak i kada je ona daleko ispod očekivane.
- Preokupiranost tjelesnom težinom i hranom. Nailazimo na djevojčice koje zbrajaju kalorije, postavljaju pitanja o svom izgledu.
- Nekritično procjenjivanje svog izgleda i težine i poricanje ozbiljnosti gubitka tjelesne težine.
- Poremećaj tjelesne sheme i strah od gojaznosti.
- Odbijanje da se zadrži optimalna tjelesna težina, što je praćeno endokrinim poremećajem koji rezultira i amenorejom (gubitkom menstrualnog ciklusa).

O etiologiji (uzroku za nastanak) anoreksije postoje različita shvatanja. U savremenoj literaturi preovladava shvatanje da je kombinacija bioloških, psiholoških i socijalnih faktora uzrok ovog poremećaja. Sa druge strane, veliki broj autora koji se bave etiologijom ovog poremećaja smatra da značajnu ulogu u nastanku i održavanju ovog poremećaja imaju psihološki i scio-kulturni činioci, dok biološke činioce smatraju sekundarnim.

Kada je riječ o uzrastu na kome se ovaj poremećaj najčešće razvija, najčešće možemo govoriti o pubertetskom periodu i adolescenciji. Taj period za mlade ljude veoma je buran i nepredvidiv. Postavlja pred njih veliki broj zahtjeva, donosi niz značajnih životnih događaja, a sve to praćeno je izrazitim tjelesnim i psihičkim promjenama koje je potrebno shvatiti i prihvatiti, a u skladu sa tim izgraditi sopstveni identitet.

Privikavajući se i prilagođavajući na „novo tijelo” adolescenti razvijaju sklonost da sate provode ispred ogledala ili u kupatilu ogledajući se, upoznaju, istražuju, razmišljaju o svom tijelu, dive mu se ili da zbog njega budu i nesrećni. Nerijetko, veliki broj adolescenata ekspreimentiše sa svojim tijelom: mijenjaju izgled, šminku, frizuru, stavljaju tetovaže, minđuše, ističu ono što smatraju lijepim, ono što prihvataju, a sakrivaju, minimiziraju, neutrališu one djelove kojim nisu zadovoljni ili na koje se nisu privikli. Tako tijelo postaje mjesto za eksperimentisanje, ali i poligon za izražavanje unutrašnjeg svijeta. Ono što adolescent misli, doživljava i osjeća često može da se vidi spolja, a on/ona upravo to i želi, da ono što proživljava”mora” i da se vidi spolja. Na tom uzrastu, igra tijelom postaje rječitija od verbalnih poruka.

Nezadovoljstvo, napetost, strahovi i depresivnost su najčešći psihološki fenomeni koji prate adolescenciju. Jedan od načina da se adolescenti sa njima nose je specifičan odnos prema hrani. Neki od njih anoreksijom maskiraju svoju nepripremljenost za sekusalnu ulogu i funkcionisanje, neki suzdržavajući se od hrane najčešće sebi dokazuju sposobnost samokontrole, što u njihovom umu tada predstavlja jedinu mogućnost samopoštovanja. Neke osobe na taj način umiruju nezadovoljstvo sobom i svojim životom ili postignućem, napetost, depresivnu bespomoćnost, osjećaj praznine i neaktivnosti.

Kao najznačajnija psihološka karakteristika anoreksije navodi se pojava precjenjene ideje o značaju fizičkog izgleda i težine koju, istovremeno, prati strah od eventualnog dobijanja na težini. Osoba sa anoreksijom nikada nije zadovoljna koliko je izgubila na težini, uvijek misli da je “trebalo” još. Jedino konstantno svakodnevno gubljenje u težini ih čini zadovoljnim. Održavanje određene tjelesne težine ili, kojim slučajem, dobijanje na težini kod njih izaziva depresiju, anksioznost, paniku. Samovrednovanje je takođe uslovljeno sopstvenim izgledom i tjelesnom težinom, a zasnovano je na neadekvatnoj procjeni i mišljenju da treba da izgube još koji kilogram na određenim dijelovima tijela. Ovaj stil mišljenja predstavlja sklonost interpretaciji događaja, gdje osnovna ideja na osnovu koje se izvlače zaključci nije u skladu sa realnošću, tako da ni zaključci koji se izvode nisu racionalni i funkcionalni. Kod osoba koje pate od anoreksije karakteristične su misli po tipu: “Ja vrijedim i lijepa sam samo ako sam mršava” ili ”Ako nisam u stanju da kontrolišem tjelesnu težinu, znači da sam izgubila svu kontrolu”, zatim “Kada vidim nekog ko je debeo uplašim se da ću biti kao on.” ili “Debeli ljudi su ružni” itd.

Osobe sa anoreksijom imaju potrebu za apsolutnom kontrolom hrane, te se nerijetko dešava da većina njih uživa u kuvanju. Neki drugi gomilaju hranu u svojim tajnim odajama posmatrajući je s vremena na vrijeme, ali ne uzimajući je. Cjelokupno ponašanje ove osobe se mijenja i usmjereno je na kontrolu izgleda i težine, te je svakodnevnica prepuna rigoroznih dijeta, korišćenja purgativnih sredstava (laksativa) i rigoroznog iscrpnog vježbanja.

U tretmanu problema poremećaja ishrane, a anoreksije posebno, koristi se psihoterapija kao terapija izbora. U savremenoj literaturi i praksi, koje tretiraju ovu tematiku, dominiraju dva terapijska pravca: porodična i kognitivno-bihevioralna terapija, pri čemu ovaj poslednji modalitet sve više odnosi prevagu. Anoreksija, klinički gledano, predstavlja jednu od najtvrdoglavijih, najistrajnijih i terapijski najfrustrirajućijih formi psihopatologije.

Osobe sa poremećajem ishrane najčešće nisu u stanju da prepoznaju problem i samim tim smatraju da im nije potrebna pomoć, te je pravo čudo privoljeti ih da se obrate stručnjaku. Javljaju se tek kada im se kao posljedica izgladnjivanja jave ozbiljne medicinske i psihološke komplikacije.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.