Promjene, rješenja koja se odlažu

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Ljudi koji imaju probleme iz domena mentalnog zdravlja pokreću nas na analizu, razmišljanje, pokušaj tumačenja.

Promjene, rješenja koja se odlažu

U hospitalnim (bolničkim) uslovima često sretnem ljude koji imaju problem zavisnosti od psihoaktivnih supstanci. Konkretno mislim na jednog pedesetogodišnjeg muškarca koji ima problem zavisnosti od alkohola. Tokom jednog pijanstva u zimskom dobu spotakao se i pao. Ostao je tako u šumi, na domaku kuće.  Sve dok je spavao nije osjećao bol. Ali čim je dejstvo alkohola prestalo, osjetio je probadajući bol. Znao je da je trebalo da ustane, ali čim bi napravio i najmanji pokret, bol se intezivirao. Ostao je da leži u šumi, dok ga u jutarnjim časovima nije pronašao komšija i pozvao hitnu službu.

Dvadesetosmogodišnji mladi čovjek većinu svog životnog vijeka proveo je neaktivan, zaviseći od roditelja. Oni su se starali o njemu, brinuli o njegovom zdravlju, budili ga kada je potrebno otići u školu, spremali za njim, obezbjeđivali hranu, on je ostajao gotovo nepomičan. Kada bi pokušao da nešto samostalno uradi, vrlo brzo bi se vraćao u pređašnje stanje bivajući postiđen neuspjehom. Izjednačavao se sa idejom da on nije spreman i ne umije. Radije je ostajao u toj poziciji.

Žena u tridesetim godinama, koja je odrasla uz bolesnu majku, funkcioniše tako što je većinu svojih dnevnih aktivnosti usmjerila na brigu o roditeljima. Osjeća se napeto ako pokuša da uradi bilo šta za sebe, isključujući brigu o njima. Taj model je prenijela i na sekundarnu porodicu, gdje na isti način brine o svekrvi. Ona se osjeća lagodno samo ukoliko brine o drugima.

O čemu pričam na ovom mjestu? Svjesnost o životu koji živimo jednako bolna kao i svijest o tome da se budimo u šumi sa tjelesnim bolom. Samo suočavanje sa mjestom na kom smo se našli dovoljno je teško da razmišljanje o tome da treba da smislimo način kako da krenemo dalje izgleda jako teško i bolno, a cilj gotovo nedostižan.

To je jedan od razloga zbog kojih ljudi ostaju i konstantno igraju „iste korake“. Tek što osoba postane svijesna realnosti koja boli, samo mijenjanje postaje još teže. Poput osoba koje navodim u prvom dijelu priče, većina nas ostaje gdje smo već niz godina, osjećajući patnju, neprijatnost, depresiju, strah, ali bilo kakvo mijenjanje izaziva još veći strah.

Čak i kada je osoba spremna da krene dalje, i kada se dugo vremena bavila preispitivanjem i  donošenjem odluke, opet nije lako.

Nedavno sam razgovarala sa dvadesetosmogodišnjom mladom ženom koja je donijela odluku da se odseli iz roditeljskog doma. Nakon sticanja uvida da već dugo stoji u mjestu prošlo je mnogo mjeseci ispitivanja i istraživanja. Opisivala je njeno stanje kao da stoji na obali rijeke u kojoj žive krokodili. Znala je da se preko puta nalazi druga obala na kojoj želi da bude. Jasno je vidjela i znala koliko joj ona može dobrog donijeti i znala je da je vrijeme da se ohrabri i pređe na drugu stranu. Plašio je pogled naniže, rijeka sa krokodilima, javljali su se strahovi da neće uspjeti, da će, ako pređe, poželjeti da se vrati, strah da će, ako pređe, izgubiti kontakt sa važnim osobama...

Ljudi u svom životu dolaze do faze kada sebe zatiču na jednoj obali rijeke, a svjesni su da na drugoj Sunce duže sija, znajući da je potrebno regrutovati snagu za prelazak na drugu stranu. Zaglave se između mjesta gdje su i onog gdje bi voljeli biti, ne znajući kako preći na drugu stranu.

Možda znamo da više ne želimo život kakav smo naučili da živimo, ali smo nesigurni u ono kako bi on mogao da izgleda. Možda smo svjesni činjenice da naš brak ne funkcioniše, ali nismo svjesni toga šta da uradimo kako bi on opet profunkcionisao ili toga da je možda rješenje da izađemo iz njega. Možda smo svjesni činjenice da naš život ne čini stalna briga i njega o starim roditeljima, ali se opet plašimo da će neko drugi umjeti tako dobro da brine o njima. Možda smo svjesni da bi nas uključenost u društvo i preuzimanje obaveza učinilo srećnim, ali se opet plašimo vjerujući da mi nismo sposobno za to.

U prirodi je čovjeka da teži osjećanju sigurnosti i doživljaju da posjeduje kontrolu i kada se suočimo sa nečim što djeluje destabilizujuće čvrsto se uhvatimo baš za ono što bi trebalo mjenjati.

Svaki razvoj i promjena iziskuju hrabrost i odvažnost, ujedno oni predstavljaju mogući uslov ka promjeni.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.