Simptome napada panike karakteriše niz tijelesnih senzacija: stezanje u grudima, gušenje, suvoća usta, lupanje srca, vrtoglavica, doživljaj nestvarnosti, nesigurnosti, znojenje, podrhtavanje tijela, itd. Mogu se javljati u određenim okolnostima, otvorenom ili zatvorenom prostoru, u prisustvu drugih ljudi, ili mogu nastati spontano. Osobe koje u svom iskustvu posjeduju prisustvo napada panike žive pod stalnom strepnjom, u izvjesnoj mjeri ograničavajući svoje funkcionisanje.

Zbog stalno prisutnog straha od napada panike otežano je svakodnevno funkcionisanje, odlazak na posao ili obavljanje uobičajenih aktivnosti (kućnih poslova, partnerske ili roditeljske odgovornosti) nije uspješno kao ranije.

U slučajevima rijetkih napada panike razne metode i tehnike mogu biti od pomoći. Nasuprot tome, kod istrajne simptomatologije alternativni pristupi i metode nisu dovoljni čak ni za ublažavanje inteziteta napada, a ponajmanje za spriječavanje njihovog povratka, te se preporučuje izbor terapije koja dokazano djeluje.

Tretman koji predstavlja terapiju izbora u liječenju paničnog poremećaja je medikamentozna terapija u sadejstvu sa formom kognitivno bihejvioralne terapije (skraćeno: KBT, ili REBT (Racionalno Emotivno Bihejvioralna Terapija)).

Osoba koja pati od napada panike doživljava da se simptomi pojavljuju spontano, zanemarujući činjenicu da su oni proizvod njenih vlastitih misli. Napad panike u suštini predstavljaju simbiozu tjelesnih senzacija, anksioznosti i katastrofične interpretacije ovih senzacija kao ugrožavajućih. Uvjerenje osobe da se nalazi u opasnosti (Da će poludjeti; izgubiti kontrolu; doživjeti moždani udar, itd.) rezultira sa još više anksioznih ispoljavanja, koje zatim vode do još više tjelesnih ispoljavanja, zatim do povećanja katastrofičnih razmišljanja, formirajući na taj način “začaran krug” koji veoma brzo doprinosi narastanju anksioznog ispoljavanja do nivoa paničnog napada.

Gdje se krije suštinski problem? Pa, u pogrešnom uvjerenju osobe.

Osnovne komponente u tretmanu problema paničnog napada ili poremećaja sastoje se prije svega u identifikovanju i mijenjanju iracionalnih obrazaca mišljenja koje održavaju anksioznost i postepenom izlaganju zastrašujućim situacijama.

Ovaj pristup ne predstavlja psihoterapiju u klasičnom smislu riječi, na šta ljudi uglavnom misle kada je riječ o psihološkom tretmanu. REBT psihoterapija je usmjerena na ono što se dešava sada i ovdje, nasuprot terapijama koje svoju pažnju usmjeravaju na prošlost, što može biti ljekovito za neke druge forme tegoba, ali ne nikako za napad panike.

Tokom tretmana klijent dobija jasne i detaljne instrukcije i objašnjenja. Terapeut ga informiše o načinu kako je razvio panični poremećaj i šta je suština napada panike, edukuje ga tehnikama koje se koriste za kontrolu emocija i ponašanja, i na kraju otkrivaju i mijenjaju disfunkcionalni način razmišljanja.

U REBT psihoterapiji stručnjaci preporučuju šta osoba treba da nauči i uradi da bi prevazišla svoj problem, te klijenta ohrabruje u njegovim nastojanjima da istraje i riješi problem. Ovaj tretman najviše podsjeća na učenje neke aktivnosti, npr. obuku za vožnju, gdje učitelj prvo vozi i vježba sa učenikom, a nakon provjere nivoa uspješno savladanog znanja prepušta ga da sam upravlja vozilom.

Nakon prvih par seansi tretiranja paničnog poremećaja osoba doživljava značajno poboljšanje i počinje da radi stvari koje nije radila godinama, kao što je odlazak u pozorište, prodavnicu, šoping centar ili na koncert. Kako tretman odmiče klijent doživljava zadovoljstvo jer uspijeva da sam obavlja radnje koje mu mnogo znače u životu, i uspijeva sam da osmisli način za prevazilaženje napada panike i anksioznosti, što predstavlja ključnu tačku kada tretman pojačava samopouzdanje, a osoba ima doživljaj zadovoljstva.

Istraživači koji se bave procjenom efikasnosti raznih psihoterapijskih formi preporučuju kognitivno-bihejvioralni tretman kao terapiju prvog izbora (u kombinaciji sa ljekovima ili samostalno), a ne kao zamjenu u slučaju ako medikamenti nisu dali valjane rezultate.