Jetka, tetka

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Taman sam mislila da sam, poetskim rječnikom rečeno, upala u stvaralačku krizu. Upeklo sunce, lijepi se ljeto za kožu, vrelina ulazi u nozdrve, ja kod kuće, pod klimom, zamišljam talase, neke davno umrle... od inspiracije, ništa. A, onda, neminovnost za poete i nepoete, odlazak na pijacu radi stomaka.                            

Jetka, tetka

Već na samom ulasku, između  vrelih tezgi i oznojenih i namučenih prodavaca, primijetim tetku. Svoju. Jednu od četiri. Nijesam je vidjela dugo, iako živimo u istom gradu. Muž joj je bio bolestan, trebalo je da ih obiđem. Zaboravila sam . Ne zbog obaveza, više zbog toga što nijesam imala osjećaj ljubavi, već samo dužnosti, a  desi se da dužnost lako  zaboravim. Ipak, žao mi je, trebalo je da odem. Potrčim prema njoj i pozovem je, da je poljubim i popričam sa njom, tu u slučajnom susretu, jer tetka je, ipak, tetka.
Nije bila oduševljena što me vidi. Čak sam stekla utisak da je razmišljala da li da ode i prezre moj pozdrav ili da ostane i sačeka poljubac. Nije mi raširila ruke, nijesam osjetila  bliskost. U prvoj rečenici je bila kritika, ona je zaboravljena od svoje bratanične i ne osjeća se kao tetka. Imala sam potrebu da se opravdam, nesigurno i naivno kao malo dijete. I, zaista, rekla sam joj da to nije lijepo od mene, da bih možda bila i ja ljuta na svoju brataničnu. Onda sam se sjetila da nemam brata i da neću nikad biti tetka  njegovoj djeci, kako sam maštala kad sam bila mala. A, da sam bila sreće da budem tetka, sigurno joj ne bih bila stranac na kakvoj pijačnoj gužvi. Bila bih tu, od njenog rođenja, utkala u nju ljubav, naučila je ljubavi, dala joj što mogu, ne tražeći ništa. Tada sam bila sigurna da tetkino traženje ljubavi i pažnje, zaista nema veza sa ljubavlju. Poslije prijekora me upitala zašto sam se ugojila. Tetka nije vidjela da sam srećna, da su mi oči blistave, da iskrim zadovoljstvom. Onaj ko me poznaje i voli, morao bi to i da vidi. Bila sam tužna, jetka, povrijeđena...ne zbog riječi o izgledu, daleko bilo. Rekla sam joj da sam proljeće provela pišući knjigu, nijesam bila fizički aktivna, pravdala sam se lošim  hormonskim statusom...htjela sam da pobjegnem od te neprijatne zbilje, od tog trenutka gdje je bilo svega, osim ljubavi. I, nije mi čestitala na knjizi. Nije se iznenadila. Nije pitala ništa u vezi s tim.Ostatak kratkog susreta prošao je u uobičajenim pitanjima za članove porodice. Pozdrav i poljubac za kraj. I, svaka na svoju stranu.
Nijesam kupila sve što mi je trebalo, nije ni važno. Jedva sam čekala da dođem kući.U autu sam uhvatila momenat da brišem suzu. Još jednu. Pa jecaj. Ušla sam u kuću i počela da plačem, sočno i moćno, kao dijete. Bolio me susret sa tetkom. Boljele su me riječi koje nijesam rekla, jer nijesam mogla, ne umijem. Ona je već stara i bilo bi mi žao da sjutra, kad dođe dan za umiranje,  nosi taj momenat subotnje g susreta. U tom sam ćutanju, možda, porazila sebe. Ali ja sam se, u svakom slučaju, osjećala poraženom. Zbog nemanja ljubavi prema njoj. One istinske, velike kao svjetlost. Zbog saznanja da ni u njoj nema ljubavi prema meni. One tople, kad sestra voli brata i sve što je od njega. Veličanstvene, brižne, tople... I, pitala sam se ko je kriv, a odgovor sam znala.
 Draga tetka, kad sam došla na ovu užarenu loptu, ti si postojala već trideset godina. I dijete se rodi čisto, spremno da primi ljubav. Da se navikne na toplo krilo, na nježni zagrljaj, na tepanje, maženje, osmijehe...Ne zna ono hijerarhiju odnosa, ko je strina, tetka, komšinica, kuma…ali osjeti  toplinu, brižnost, ljubav. Stariji su ti koji postavljaju pravila, koji uče, od kojih se uči. Ljubav se daje, i tek je ljubav kad se zauzvrat ne traži ništa. Kad je onaj koji daje, srećan što daje. I, ne mora da brine. Kad dijete odraste u čovjeka, nosi sa sobom zagrljaje i priče, brigu i poljupce. I brine o onome koji je ljubav u njega utkao, ko mu je ljepotu svoga srca dao. A onaj ko istinski voli i ljubi, ne traži platu. On uživa u osmijehu, u iskričavoj sreći u očima onoga kojeg voli. Znam to, već dugo sam ovdje i dosta sam naučila. Oni koji najviše daju, najmanje traže. I nikad se ne ljute.  Eto, osjetih jetkost umjesto ljubavi. A baš sam je, od nekih tetaka, cijeli život čekala. I, praštam ti, nema mi druge. Tako je najbolje. I mome srcu je ljepše.

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

Tagovi :

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.