Znam, znam, ludost zar ne? Zato se i plašim opisivati kako je to kada nekoga zovete pravim. Možda se zanesem, možda se ne shvati. Ali, jedno znam, pravi je onaj kraj koga je mjesto pravo. Tu ste, i tu jedino želite biti. Nebitno koliko je teško ili lako, a uglavnom bude teško, nekako se uvijek namjesti da se za najljepše stvari u životu treba boriti, prelaziti prepreku po prepreku, strpljivo graditi stepenik po stepenik, čekati dan kada ćete odmoriti, previše je umora paralo konce vašeg tijela, treba vam mir. Sigurnost.

I onda padne noć. Legnete i ušuškate se kraj njega. Utihnulo je sve oko vas. Gledate jedno drugo. Srećni ste, iako ne znate šta nosi sljedeće jutro. Srećni, jer imate ruku koja vas podiže, brani, štiti. Od svega, od svih. I odjednom shvatate da ste najsrećnija žena na planeti. Kraj onog zbog koga cijeli svijet gledate zaljubljenim očima. Bolja ste osoba, jača, pravednija. Svaki haos počinje da radja svoj smisao. Pronalazite sebe. Baš zato što ste pronašli njega. A duše kao da vam se poznaju hiljadu godina, samo su se tražile, lutale u bezgraničnom prostoru, sudarale se, gubile, dok nisu našle svoj počinak i razlile se svuda po vašim tijelima. Razumijete se. Sebi ste najvjernija publika na sceni koju sami stvarate. Vi živite kroz scenario koji ste sami napisali. Koji samo vi razumijete. Sceni na čije spuštanje zavjese samo vi imate pravo.

Nije to zaljubljenost. To je više i od same ljubavi. Ne traži razloge, ne poznaje opravdanja. Ne ograničavate, ne prisvajate. Onda kada stanete govoriti kako je nešto vaše, tada ga skrnavite, udaljavate. Pustite. Najglasnije su riječi ljubavi iz tišine procvjetale, one ne trebaju dokazivanja. 

Pravi. Onaj pravi. Jednostavno osjetite kad ga upoznate. Nešto u vama zatreperi, uznemiri se, onako lijepo prostruji, pa ostane. Brinete o toj osobi na jedan drugačiji način. Grlite je drugačije. Prepuštate se drugačije, uz odsustvo straha. Udišete moć trenutka. Sve miruje, a vi se krećete. Šetate po oblacima. Poklanjate bukete od zvijezda. Gasite ulične svjetiljke. Budite, u san utonule, natpise na zidovima zgrada. Za vas je nemoguće samo da se sjutra ne probudite kraj njega. Jer onda znate da ne bi živjeli. Jer onda znate da vaš svijet neko drugi miluje vrhovima prstiju po pospanom licu.

Jer onda znam...

Ne, ne želim o tome. Ja njega i večeras gledam. Ja njega vječno sobom pokrivam. I pravim zovem. 

A pravih razloga za to u beskraj bacam. Jednostavno osjetite. Jednostavno znate.

Neko je poslije svih njih opet prvi.