Patimo li od posljedica izloženosti pretjeranoj stimulaciji?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

U ovom trenutku razmišljam o prijateljici i o njenoj ljutnji na majku koja proističe iz razgovora u kome njen roditelj ne može da razumije način na koji ona vaspitava svog sina. Vidno uznemirena pokušava da prepriča razgovor u kome svojoj majci ne može da objasni razloge, (ili ona ne želi da prihvati činjenjicu) da je njen desetogodišnji sin nesamostalan, jer ona nema uslove da ga osamostali. Kako, kaže, kada ispred zgrade nema igrališta, kada su parkirani samo automobili, kako, kada djece nema u dvorištu, kako, kada u školi dobijaju obilje informacija koje samo površno obrađuju, ne zalazeći u suštnu, kako .... kada ja radim, jer od novca koji zaradim moram platiti račune, a da bih zaradila dovoljno moram raditi preko deset sati dnevno“.

Patimo li od posljedica izloženosti pretjeranoj stimulaciji?

Istina je da generacije naših roditelja, ovdje mislim na one koji su otišli u penziju, teško mogu da prihvate činjenice o načinu funkcionisanja savremenih porodica. Preplavljeni smo informacijama, živimo u svijetu informacija, koje su najčešće negativne. Posmatranje samo jednog uznemiravajućeg događaja izaziva u svakom ljudskom biću snažnu emotivnu reakciju. Kako li onda na nas utiče svakodnevno bombardovanje obiljem takvih vijesti? Sigurna sam da doprinosi intezivnoj psihološkoj trpnji. Psihološke studije jasno naglašavaju negativan efekat kontinuirane i intezivne stimulacije na životinjama i ljudima, gdje se istovremeno angažuju psiha, emocije i čula. U takvim okolnostima nivo uznemirenosti dramatično raste. Kao reakcija na takvu tenziju, jedinka je sklona pražnjenju po tipu ispljavanja nasilja i neprijateljstva.

Na šta me podsjećaju okolnosti u kojima živimo? Na psihološki svijet psihotične osobe. Jedan pacijent koji pati od shizofrenije je opisao svoje unutrašnje stanje kao kavez u kome neprekidno čuje ometajuće glasne zvuke, koji su neprijatnog sadržaja, kojih ne može da se oslobodi. Mi živimo opkoljeni raznim informacijama, glasnim zvukovima, svijetlima koja neprikidno bljeskaju, gdje imamo sve manje mjesta gdje se možemo sakriti. Po pravilima biologije naše psihološko šalje tijelu poruku da treba djelovati kada se nalazi u stanju trpnje. Tijelo reaguje ubrzanjem, krvni pritisak raste, puls je sve brži, raste nivo napetosti. Postajemo populacija nezadovoljnih, depresivnih i napetih ljudi. Istina, nećemo svi ispoljiti bijes i agresiju, ali hoćemo ispoljavati hostilnost, i postati zavisni od tog doživljaja ubrzanja, što će usloviti potrebu da on bude sve intezivniji i intezivniji, da bismo osjetili da smo živi. Nalikuje principu funkcionisanja osoba koje imaju problem zavisnosti od droga, potrebno im je sve više i više narkotika da bi osjetili uzbuđenje.

Nije prvi put da o ovom pišem, a sigurna sam da o tome pišu i mnoge moje kolege u svijetu. Mi živimo životom zavisnim od jakog uzbuđenja, gdje na televiziji možete gledati programe na kojima se emituju dvadeset četvorosatne priče o porodičnim iindividualnim tragedijama, nedjeljna popodneva su preplavljena raznoraznim spisateljicama, kako sebe nazivaju, koje su ujedno voditeljke emisija, koje dovode goste među kojima se katkad pojave i političari, ljekari hitne službe i psihijatri, iznoseći svako svoje mišjenje na određenu temu. Temu su uglavnom o tome kako biti srećan u deset koraka, kako zadržati muškarca ili ženu, opet u nekih deset nečega, kako ostati mlad, u opet deset koraka, itd. Onda se u nekoj sličnoj emisiji, koju opet vodi „poznata spisateljica“, naslušamo i nagledamo onih koji daju oduška svom bijesu i neprijateljstvu prema najčešće supružniku, koji ih je prevario, upropastio život, onda prema roditeljima koji su odgovorni za tešku sudbinu naratora, i tako u krug. Listajući programe naiđete zatim na onaj na kom su parovi koji otkrivaju najintimnije i najneprijatnije informacije iz svog seksualnog života, nan eke treće koji mjenjaju pol, pa im se rađaju djeca. Na ovom mjestu se izvinjavam svim onim urednicima programa koji se trude da osmisle emisiju edukativnog sadržaja.

Na kraju, vrhunac nepostojanja granice jeste nešto što bih nazvala „TV sudnica“, mjesto gdje se prenosi direktno suđenje. Na ivici straha i zadovoljstva, na stotine hiljada građana posmatra okrivljene u neprijatnoj situaciji, dok sudija demonstrira šta sve može, i koje sve kazne su dostupne.

Osjećam opšte opadanje etike, morala i originalnosti, kako u politici, umjetnosti, tako i u religiji, sportu, a intezivnije u međuljudskim odnosima. Kako nas sve više uzbuđuju „seks i niske strasti“, čini se da sve više kao bića funkcionišemo po tipu probiti se do nečega bazično primitivnog.

U svemu tome gubimo osjećaj pripadnosti, sigurnosti, bolje budućnosti, gubimo psihičku intimu, povjerenje, i mnogo toga još. Kako da pomognemo sebi? Teško je. Možda bi, za početak, dobro bilo da izbjegavamo takve sadržaje koje nam nude sredstva javnog informisanja. A možda je dovoljno za početak i da samo razmislite o svemu navedenom u ovom tekstu.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

Slični članci

IZDVAJAMO IZ GALERIJA

SAVJET
DANA

Da bijeli luk sačuvate od klijanja...

RECEPT
DANA

Pečena  pastrmka

  • Najčitanije

  • Zanimljivo

  • Najviše lajkova

PRATITE NAS NA

KALKULATORI

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.