Narcizam u funkciji održavanja identiteta

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

...To je osoba koja je zaljubljena u sebe. O sebi misli da je neobična, izvanredna, izuzetna, savršena. Drugi ljudi su bezvrijedni, i zbog toga takvoj osobi podređeni, sa dodijeljenim zadatkom da budu njeni sljedbenici. Ovakve osobe prate iracionalna uvjerenja po tipu: ”Morao-la bih da imam specijalne privilegije i prava. Drugi bi trebalo da znaju koliko sam jedinstven-a, neoponovljiv-a, savršena osoba. Nikakva pravila ne smiju da me ograničavaju. Ja sam nadređen-a svim pravilima jer posjedujem takvu izuzetnost!”. Ova osoba živi po devizi: “Insistiraj u svakom trenutku na nadređenosti i pokaži je”. Njena životna strategija je neprekidna težnja za statusom, bogatstvom, slavom, moći, prestižom, nadređenošću. Dobro se osjeća kada je drugi slave. Kada se suoči sa realnošću koja nije u skladu sa njenim očekivanjima obuzima je ljutnja, dok depresija i anksioznost postaju ozbiljan psihološki problem….

Narcizam u funkciji održavanja identiteta

Kod osoba koje traže psihoterapeutsku pomoć, a manifestuju narcistički poremećaj ličnosti, može se pretpostaviti poremećaj u toku razvoja i formiranja identiteta, koji je posljedica teškoća nastalih tokom sticanja autonomije, odnosno tokom separacije u odnosu na majku.

Prema psihoanalitiškoj paradigmi, pretpostavka je da su mlade narcistične osobe bile izložene iskustvu ranog odbacivanja i da su se iz tog razloga okrenule sebi u potrazi za ljubavlju i odobravanjem, prije nego da zavise od drugih. Kada majka iz različitih razloga ne ispunjava ulogu „zaštitnika“ dijete tu ulogu preuzima na sebe, bez stvarne spretnosti da udovolji tim zahtjevima. Tako se neke Ego-funkcije aktiviraju prevremeno, a druge funkcije zaostaju u razvoju. Ovaj oblik preuranjenog dječijeg funkcionisanja nije nikako kreativnog karaktera, već je u odbrambenoj funkciji. Dijete postaje vrlo osjetljivo na ponašanje majke dok nastaju teškoće na polju sticanja kontrole i kanalisanja agresije, testiranja realnosti, uz manjkave sposobnosti odlaganja zadovoljenja potreba i sposobnosti vjerovanja drugima, te opšti neuspjeh na nivou formiranja stabilnog, kohezivnog Ja.

Suprotno ovom shvatanju, socijalno orjentisane teorije narcizam definišu kao pojavu u porodicama gdje su se djeci prekomjerno divili i popuštali im. Bez obzira na ove nesuglasice, jedno je sigurno: „mali narcis“ je samopopustljiv i interpersonalno ekslpoatativan.

Manifestni simptomi narcističkog poremećaja ličnosti su: grandiozno osjećanje sopstvene važnosti i jedinstvenosti, fantazije moći, egzibicionističko ponašanje, (konstantna potreba za privlačenjem pažnje i dopadanjem), izlivi bijesa ili osjećanja srama, doživljavanje poniženja kao reakcije na kritiku, često i puko izostajanje odobravanja ili pohvale dovodi do pada samopoštovanja, očekivanje povlastica, nedostatak empatije i izrazite zavisti. Teškoće nastaju vremenom, a ukoliko uvide manjkavosti svojih uvjerenja mogu proći kroz epizode depresije, anksioznosti ili skliznuti u paranoidnu dekompezaciju ili deluziju.

Prema drugim osobama se narcistička ličnost odnosi oscilirajući na dimenziji idealizovanja i potcjenjivanja. Tipično je da mnogi među njima izjavljuju da nikada nisu bili zaljubljeni, iako su skloni da ih uzbuđuje osvajanje osoba koje su drugima privlačne želeći da ih posjeduju, dok nakon dostizanja cilja, osoba koju su željeli za njih postaje indiferentna i dosadna.

Primjer iz prakse: Ivan, 23-godišnji muškarac, obratio se za psihoterapijsku pomoć ispoljavanja anksiozne simptomatologije. Verbalizovao je svoje nezadovoljstvo svojim životom i sobom, a i odnosom sa drugim osobama. Ubrzo se uspostavilo da su njegove veze sa drugim ljudima vrlo površne, da mu ni do koga nije stalo, te da uprkos više veza sa djevojkama, nikada nije bio zaljubljen. Istovremeno mu je bilo od značaja da bude popularan i prihvaćen, brinulo bi ga ako bi mu neko nešto zamjerio i često se žrtvovao u pomaganju drugima, da bi ga „voljeli“. U početku je uz opiranje pričao o događajima iz djetinstva, ali vremenom se prisjećao majkine zaokupljenosti očevom nedostupnošću, ljubomornih scena, i njenih anksioznih ispada, praćenih konzumiranjem velike količine tableta za smirenje. Imao je doživljaj da majka nikada nije tu kada mu je potrebna, dok je vrlo rijetko prema njoj mogao ispoljiti nježnosti. Slično se ponašao u odnosu sa djevojkama. Želio ih je, ali ne i volio, i posle kratkotrajne zainteresovanosti za partnerku, ona bi gubila privlačnost, te je raskidao vezu. U psihoterapiji se plašio da „ne padne pod uticaj terapeuta“, strepeći od emocionalne zarobljenosti koja bi mogla razoriti njegovo osjećanje identiteta. Postepeno se uvjerivši da je njegova autonomnost poštovana od strane terapeuta, uspjevao je sve više labaviti granice između terapeuta i sebe.

Psihoterapijski proces sa narcističkim ličnostima teče vrlo sporo, napredak je dugo neprimjetan, iako se i u „nenaprednom“ peiodu u ličnosti klijenta odvijaju struktrualne i emocionalne promjene. Terapija može olakšati svakodnevno funkcionisanje klijenta, dok mu ujedno pomaže da uvidi svoj doprinos problemima u odnosu.

(ispričani slučaj iz prakse, zbog prava na privatnost klijenta, pretrpio izvjesne izmjene, te je svako moguće poistovjećivanje samo slučajnost)

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.