Kako prepoznati anoreksiju

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Iako se o anoreksiji nervozi sve češće govori u stručnoj i praktičnoj javnosti, ta činjenica nikako ne znači da se radi o novom poremećaju.

Kako prepoznati anoreksiju

U kontekstu poremećaja ishrane, ovaj termin se prije svega odnosi na poremećaj kod kojeg  dominira strah od hrane i strah od debljine. Osobe koje posjeduju navedeni strah na cjelodnevnom nivou funkcionišu ulažući sve svoje raspoložive resurse kako bi izbjegli hranu koja „goji“, istrajavajući u održavanju niske tijelesne težine.

Etiologija poremećaja je multidimenzionalna. Faktore koji su prediktori nastanka anoreksije možemo podijeliti na biološke, psihološke i socijalne. Utvrđeno je da postoji veća učestalost anoreksije u porodicama gdje postoji član koji je bolovao od neke forme poremećaja ishrane.

Psihološki faktori koji doprinose nastanku bolesti su brojni, a među prvima koji se opservira je odnos majka-dijete, gdje dijete oboljelo od anoreksije nervoze percipira sebe u fuzionisanom odnosu sa majkom. U velikom postotku slučajeva takvo dijete majčine potrebe, stremljenja i želje doživljava kao sopstvene, doživljavajući svoje tijelo kao jedino što može da kontroliše, prvenstveno kroz restrikciju hrane.

 

Iako na ovom mjestu naglašavam bitnost odnosa majka–dijete, nikako ne smijemo zanemariti ni druge psihološke faktore poput: poremećaja tijelesnog imidža, prožimajućeg osjećanja neefikasnosti i neadekvatnosti, straha od odrastanja i straha od svega što odrastanje donosi (seksualnosti, odgovornosti, starenja roditelja njihovo umiranje, vlastitog starenja).

U XXI vijeku sociokulturološki faktori nameću određeni ideal ženskog tijela koje je očekivano imati da bi se postigao uspjeh u društvu

Da bi došlo do poremećaja ishrane neophodno je da svi ti faktori budu prisutni. Da bi se razvila anoreksija nervoza neophodno je da osoba prvo izgubi na kilaži.

Anoreksija nervoza nije ako mlada osoba u adolescentnoj krizi izgubi nekoliko kilograma, ali to jeste faktor rizika da jedinka dobije anoreksiju nervozu.  

Opasnost da dođe do anoreksije nervoze kod djeteta postoji u porodicama u kojima se manifestuje roditeljsko nevjerstvo, separacija, gubitak ili razvod roditelja ili smrt u bližoj porodici, strah od neuspjeha u školi u grupi vršnjaka. Bolest se javlja u adolescentnom uzrastu, a mlade osobe koje se razbole su po roditeljskoj procjeni dobra i poslušna djeca, primjer za druge. To su osobe koje su se na sve načine trudile da zadovolje potrebe drugih, prvenstveno roditelja, trudeći se da ih učine srećnim.

Bolest počinje izbjegavanjem hrane bogate ugljenim hidratima, neke osobe smanjuju količinu obroka, dok neke izbjegavju obrokeili pak jedu veću količinu niskoklorične hrane kao što su jabuke, šargarepa, celer, mladi sir. Osoba koja pati od anoreksije obično ne jede s drugima, hranu odnosi u svoju sobu i tamo jede sama, često uz određene rituale, koje nekada praktikuje svkodnevno u istom terminu. Uz igranje sa hranom, bolest prati i iscrpljujuća fizička aktivnost, npr. pješačenje i po nekoliko kilometara, vježbe (igranje, trbušnjaci i dr), teški kućni poslovi, tendencija da sve što rade stojeći i u pokretu.

Kako bolest napreduje, sve više se ispoljavaju posljedice efekata gladovanja i to preokupaciju hranom, neuobičajene navike u ishrani, žvakanje žvaka ili dugo zadržavanje hrane u ustima, povećana upotreba za kafom ili čajem. Postepeno postaju sve više preokupirane neprekidnom razmišljanju o hrani, broje kalorije, čitaju časopise prateći kilažu poznatih mnekenki ili estradnih zvijezda, spremaju hranu za druge, a da same i ne probaju.

Jedan broj oboljelih bolest održavaju rigidnim režimom ishrane dok kod drugih postoje periodi koje karakterišu napadi prejedanja nakon koga se javlja strah da se ne ugoje, uz osjećanje krivice, gubitak samopoštovanja i samovrednovnja što dalje vodi ka ponovnom izbjegavanju hrane i tako u krug.

Da bi se osoba izliječila od problema anoreksije ponekad je potrebno da prođe više mjeseci, pa i godina, u zavisnosti od dužine trjanja bolesti prije zpočinjanja tretmana. U zavisnosti od induvidualnog slučaja, nekda je neophodan hospitalni tretman uz multidisciplinirano angažovanje stručnjaka (uključuju se: psihijtar, endokrinolog, ginekolog, hematolog, internista, psiholog i psihoterapeut).

Psihoterapija osoba oboljelih od anoreksije, kada uslovi dozvoljvaju, je interogativna i podrazumijeva širok spektar psihoterapijskih metoda, kognitivno bihejvioralnu, suportativnu, psihoanalitički orijentisanu i sistemsku porodičnu psihoterapiju. Psihoterpija traje više godina (u prosjeku od dvije do šest), postavljajući pred terpeuta visoke zahtjeve koji podrzumijevaju njegovu fleksibilnost i sposobnost da prihvati i primijeni modifikovane terpijske tehnike, kombinujući induvidualnu terapiju, a ujedno rješavajući porodične probleme, sve vrijeme održavajući odnos klijent-terpeut, a ujedno izdržavajući projekciju emocija, kako oboljelog tako i svih članova porodice.

 

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.