Značaj granica i pravila za zdrav razvoj jedne ličnosti

Mozak u nekim situacijama radi brže nego obično. Te situacije su najčešće one opasne, u trenutku kada opaža neku opasnost: tokom saobraćajne nesreće; tokom pada; u onim situacijama kada se javlja primarni strah, strah za život. Takve okolnosti primoravaju mentalne kapacitete da se ubrzaju, stvarajući utisak posmatraču kao da se okolna sredina kreće poput usporenog filma. Čovjek tada kao da ima vremena da pomisli na hiljadu misli u jednom malom dijelu sekunde. Ko god je preživio saobraćajni udes, ima ovakvo iskustvo, neko ko je bio učesnik bilo koje nezgode, poput padanja sa stuba, sa bilo koje visine. Iskustva izlistavanja misli i iskustava poput ubrzanog slijeda misli imaju one osobe koje su u nekom trenutku poželjele sebi da urade nešto loše, poželjele da ih nema. Preživjele su i svoja iskustva dijele.

Značaj granica i pravila za zdrav razvoj jedne ličnosti

Nekada čovjek upadne u zamku kritike, koja ne jenjava, iako ta njegova ruminacija misli ne utiče da promjeni svijet, utiče svakako na njegovu lošu volju. Opisujem na ovom mjestu jedno iskustvo, koje je polu-imaginarno, ali u kome će se prepoznati neki od vas.

Kako je poznato, mozak sve brže proizvodi misli kada pada. Tako je bilo i kod njega, imaginarnog čovjeka koga opisujem. Razgovarajući sa njim o događaju u kome je sebi pokušao da oduzme život, vješanjem, u prvi mah negirao je sjećanje. Nije se sjećao ničega, negirao je i da je pokušao sebi da oduzme život, iako su jasni fizički tragovi upućivali na neistinitost njegovih riječi. Onda je počeo da se prisjeća, iako je bilo jasno da pamćenje nije gubio. Od trenutka kada je sebi izmakao stolicu, do pada na pod garaže uspio je da razmisli o mnog toga. Onda je pao na pod, tu je nastavio da miruje u sebi osjećajući ljutnju, jer eto, ne uspijeva mu ni da se ljudski ubije. Zurio je u konopac, razmišljajući o tome kako je moguće da je tako slabo tkanje, i kako je uspio da se prekine. Imao je osamdeset kilograma, nije to velika kilaža za jedan konopac, mislio je. Glasno je psovao, ljutilo ga je ovo društvo koje nije u stanju da napravi ni jedan više dobar proizvod.

Zašto je htio da se ubije? Nije mogao da se navikne na okruženje oko njega. On, čovjek uvijek navikao na red, pravila i poštenje, osjećao je potpunu konfuziju, a posljedično i depresiju kada je bilo potrebno uraditi bilo koju stvar, počev od odlaska u prodavnicu, do administrativnih radnji. Prijatelj sa kojim je bio jako blizak je dobio unapređenje, jer se priklonio političkoj partiji. Za njega je bilo potpuno neshvatljivo razgovarati sa najboljim prijateljem nakon toga. Govorio je da mu je vrjerovao, i da po njemu život više nema smisla ako je izgubljena lojalnost. „Nikom više nije stalo za kvalitet, sve je postalo zamjenjivo. Cijela Crna Gora kliče činjenici da niko nije u stanju da nešto pošteno uradi, poštenje je sramota. Da li sam ja lud čovjek ako smatram da granice moraju da postoje. Ako jesam, neka sam odmah mrtav i sramota me je i žao mi je što mi nije uspijelo da se objesim.“

Nastavljao je ljutito da izlistava svoja razmišljanja: „ Nedostaje mi taj moj najbolji drug, ali njemu više nisam važan. On sada ne zove mene da mu gletujem zid, on sada zove da mu to urade neke agencije. Znate sada postoje agencije čistačica, one timski rade. Više žena ne umije napraviti zimnicu, ne umije očistiti kuću. Niko ne umije zamijeniti slavinu, zamijeniti gumu. To su vještine koje su izgubile značaj. Kada sam ja zidao kuću, na izlivanje ploče je došlo dvadeset rođaka i prijatelja, pomogli su mi, a ja sam uzvraćao tako što sam išao na njihova izlivanja ploče. Kakva je danas situacija, pa ne može se kuća napraviti ako ne dođe neki ekspert i otvori svoj lap top. Hm! Kako li su se ranije kuće zidale? Sada se ni turšija ne može napraviti, a da se ne ode na internet. Da li Vi shvatate da je ljudski život najeftinija roba. Ljudi ne mogu da prate razvoj tehnike. Ja ne želim da živim u ovom svijetu i pustite me da idem i da završim ono što sam započeo. Ne želim da se privikavam na ovakav svijet, odbijam i tačka.“

Ova priča postavlja neka ključna pitanja. Kako se mjenja psihologija zajednice u kojoj živimo? Da li zaista postajemo manje sposobni za neke važne životne stvari? Da li nam je prva rakcija koje se latimo jeste izbjegavanje odgovornosti za ono što činimo, za ono što jesmo? Da li je to put koji nas vodi u pravcu udaljavanja jednih od drugih? Sklona sam da procjenim da sve manje vjerujemo jedni drugima, da smo sumnjičaviji. Takav stav ne donosi dobru budućnost, već je to put kao ozbiljnim degradacijama ličnosti. Nadam se da ćemo ih zaustaviti. Granice i pravila su osnovna potreba za nesmetan i zdrav razvoj jedne ličnosti.

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.