Pseudotrudnoća (umišljena trudnoća) je sindrom koji se rijetko sreće u kliničkoj praksi, čiji su sinonimi lažna trudnoća, umišljena trudnoća, fantomska ili histrinočna trudnoća.

Ovo je pojava koja je opisana nezavisno od kulturoloških razlika, u različitim vremenima, rasama, nacijama i društvenim slojevima. Još se u 18. vijeku pominje slučaj fantomske trudnoće kod kćerke Hernija VIII, poznat u literaturi kao slučaj Mery Tudor. U literaturi je opisano svega nekoliko slučajeva pseudo trudnoće kod muškaraca, dok je taj broj znatno veći kod osoba ženskog pola.

Zašto se ovaj sindrom zove pseudo ili lažna trudnoća? Razlog vjerovatno naslućujete: pseudotrudnoća predstavlja umišljanje trdunoće kod žene koja zapravo nije gravidna. Kod oboljele osobe pojavljuju se gotovo svi simptomi graviditeta, gubitak menstrualnog ciklusa, abdominalno uvećavanje, promjena na dojkama, pokreti fetusa o kojima pacijentkinja daje saopštenje, mučnina i povraćanje, povećanje tjelesne težine koje je obično intezivnije nego u pravoj trdunoći, pokreti ploda, sve do lažnog porodjaja praćenog kontrakcijom muskulature.

Ne postoji jedinstven proces nastanka pseudotrudnoće. Neki autori smatraju da je riječ o psihosomatsom poremećaju, drugi naglašavaju važnost afektivnih poremećaja i depresije u etiologiji, dok treći tvrde da je pseudotrudnoća oblik hipohondrijaze.
Većina autora smatra da je ovo stanje prouzrokovano interakcijom psiholoških i neuroendokrinoloških faktora.

U osnovi psiholoških mehanizama lažne trudnoće je strah od gubitka značajnog objekta koji inicira depresivnost, gdje je pseudotrudnoća magijski pokušaj da se izbjegne opasnost od napuštanja. Imamo slučaj da žene u fazi razvoda razvijaju ovaj sindrom. Nerijetko se dešava pojava poremećaja kod žena koje nisu imale seksualno iskustvo, u takvim situacijama se poremećaj komplikuje dodatnim psihičkim simptomima.

U nekim slučajevima kada žena sazna da je riječ o lažnoj trudnoći može doći do ozbiljnih psihičkih komplikacija.

U ranim fazama psihijatrijskog i psihološkog razvoja u tretmanu umišljene trudnoće su se koristile kupke, masaže, kiretaže, pijavice i opijati. U 20. i 21. vijeku kao tretmanski izbor nameću se razni oblici psihoterapije: suportivna, kognitivna, bihejvioralna, analitička sa naglaskom na analizi nesvjesnih osjećanja vezanih za trudnoću. Primarnu ulogu svakako igraju rano otkrivanje i stav razumijevanja u odnosu prema klijentkinji. Preporučljivo je započeti porodični tretman i u psihoterapijski proces uključiti i „pseudooca“ ili roditelje oboljele osobe.

Važno je klijentkinji objasniti ozbiljnost simptomatologije, zauzeti stav iz pozicije realnosti sa ciljem suočavanja sa stvarnošću i stvarnom dijagnozom.

U tretmanu osoba koje imaju problem pseudotrudnoće neophodno je uključiti i medikamentoznu terapiju. Preporučljivo je konsultovati tim stručnjaka koji pored psihologa, psihijatra i psihoterapeuta, uključuje i ginekologa i socijalnog radnika.