Svak od nas je tokom svog djetinjstva usvojio niz mentalnih stanja i niz obrazaca ponašanja koja repetitivno ponavlja. Mentalna stanja mišljenje, osjećanje, ponašanje i komunikacija dovode se u vezu sa Ego stanjem osobe. Ego stanje podrazumijeva sve ono što osoba misli, osjeća i čini kada govori u svoje ime. Ego stanja, po autoru Bernu, mogu da se javljaju iz tri forme: djeteta, odraslog i roditelja, dok je Frojd o tome govorio koristeći se pojmovima: nagon, svjesno i nesvjesno. U kontekstu dominacije psihoanalize čovjekova prošlost se posmatra kao gospodar njegove sadašnjosti i budućnosti te je to razlog zbog koga ličnost ima djelimični uvid u svoje Ego stanje.

Na primjer: majka uči sa sinom i pokušava da ga disciplinuje zbog njegovog izbjegavanja obaveza. U tom trenutku nailazi otac koji nastupa sa kritizerskim stavom prema majci, kritikujući je zbog njene popustljivosti. Pored njegovih kritika koje upućuje supruzi, nastavlja sa grubim riječima prema sinu. Ovakav primjer ukazuje na dva usmjerenja komunikacije, vertikalnoj, koja ukazuje na hijararhiju moći oca, majke i sina, i horizontalnoj razlici uloga u odnosu. U ovom kontekstu otac kontroliše i suprugu i dijete, a majka vrlo brzo zauzima dječiju ulogu. Ključna namjera navođenja ovog primjera jeste da se mentalna stanja, a time i struktura ličnosti formiraju razmjenama osoba u međusobnom odnosu. Ista osoba može mijenjati svoja ego stanja, ali nije rijetkost da jedna osoba najčešće reaguje iz samo jednog ego stanja. Recimo, kada roditelj često reaguje iz ego stanja djeteta pa imamo primjere gdje majka plače kada joj dijete uputi neprikladnu riječ ili pak roditelja koji se ljuti i prekida komunikaciju kada dijete uradi nešto što mu ne prija.

Po mišljenju psihologije kao nauke postoje tri osnovne ljudske potrebe: dodir, pažnja i priznanje ili uvažavanje. Sputavanje tih potreba je faktor rizika za nastanak redukacija u funkcionalnom mentalnom razvoju. Ličnost je hijerarhijski organizovana cijelina Ego stanja koja su u najvećoj mijeri nesvjesna, iako pojedinac čvrsto vjeruje da svijesno shvata i kontroliše svoja ponašanja i odnose, i da može da utiče na sebe, svijet oko sebe i druge ljude. Ličnost se dakle formira tako što se iskustvo, učenje I sazrijevanje nakalemi na urođene potencijale sa kojima se jedinka rodi.

Sa sobom gdje god krenemo nosimo svoju ličnost, te shvatamo da stvarnost nije problematična, već je odnos ličnosti i stvarnosti recipročan. Koliko stvarnost utiče na osobu toliko i osoba daje odgovor na tu stvarnost. Svoju životnu priču, svoju ličnost dijete stvara na osnovu shvatanja sebe u okviru porodice, posmatrajući život njegovih roditelja, osluškujući njihove direktne i spontane komentare na osnovu kojih ono pravi mozaik, a njihove komentare prima kao naloge. Životne priče počinju još rano u djetinjstvu. Čak onim naizgled naivnim pitanjima: “Šta ćeš biti kada porasteš?” Izjavama poput onih nalik: “Znam da neću mlada roditi dijete. Znam da hoću da se bavim naukom.”, itd. Ovo su pitanja i priče koje su djeca čula od svojih roditelja i koje će svak od nas ispričati nekom drugom s vremena na vrijeme. To se dešava nekada slučajno, nekada sa namjerom.

Ličnost može da se razvija, bude prilagodljiva, ali ličnost isto tako može nekada da se zaglavi, da bude destruktivna, da djeluje samo iz jednog svog domena, iz pozicije djeteta, ili nekog drugog svog stanja.

Šta to znači?

Da ličnost često može da se zadrži u nekom mentalnom stanju kada više nema opravdanja za to.