Pomoć porodici u procesu žaljenja nakon suicida bliskog člana

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Kao profesionalcu koji se bavi mentalnim zdravljem, često mi se nameće pitanje da li i kako mogu uticati na to da druga osoba odustane od ideje da samoj sebi oduzme život. Takva razmišljanja me “satjeraju u ćošak”, uplaše, suoče sa realnošću, ukazujući da nekada svi moji napori nisu dovoljni.

Pomoć porodici u procesu žaljenja nakon suicida bliskog člana

Pitanjem suicida su se bavili mnogi, psihijatri, psiholozi i drugi naučnici, i tumačili ga na razne načine, neki vjerujući da je suicid grijeh, dok drugi smatrajući da je to slabost. Fascinirani misterijom suicida i teško prihvatljivom mišlju da je moguće da se neko odluči i sebi oduzme život, često zaboravljamo da prava žrtva sa prolaskom vremena nije hladno tijelo u zemlji, već porodica koja započinje bitku sa prihvatanjem takvog gubitka.

Suicid je tema prekrivena tajnom, tišinom i praćena socijalnom stigmom, što preživjelim članovima nameće osjećanje krivice i otuđenje. Suicid predstavlja iznenadan završetak emocionalnih relacija sa bliskim čanovima porodice. Ono što je najteže za preživjele je upravo ta iznenadnost, neočekivanost i neobjašnjivost ovog tipa okončanja života. Spektar emocionalnih reakcija koji uslijedi nakon gubitka člana porodice izvršenjem suicida je raznolik i varira u zavisnosti od načina izvršenja suicida, do kulturne i religijske pripadnosti porodice.

Članovi porodice nakon smrti bliskog člana suicidom pod većim su rizikom za razvoj depresije i suicidalnih ideacija (fil. odnos prema konkretnoj ideji), te se kod njih povećava rizik za razvoj različitih akutnih i hroničnih bolesti. U procesu žaljenja nakon smrti suicidom ispoljava se intezivna ljutnja, poricanje, krivica i samooptuživanje. Ispoljavanje emocija nakon smrti suicidom samo je po intezitetu drugačije nego kada je riječ o gubitku izazvanom bolešću.

Uprkos tome što emocionalne reakcije mogu bite intezivne i neprikladne, važno je ne upasti u zamku i po automatizmu takva osjećanja i ponašanja proglasiti patološkim.

Načini ispoljavanja žalosti kada je preporučljivo zatražiti pomoć su:

- Pretjerano i intezivno žaljenje koji u potpunosti onesposobljava osobu za normalno funkcionisanje;
- Hronično žaljenje, u kom se proces žaljenja proteže na dug vremenski period;
- Odložena reakcija žalosti u kome je proces tugovanja potisnut;
- Maskirano žaljenje, gdje osoba ne prepoznaje da su simptomi u ponašanju u direktnoj vezi sa gubitkom voljene osobe. Nemali broj osoba počinje da pretjerano izlazi, bavi se poslom ili nekim drugim aktivnostima na pretjeran način, mijenja partnere itd.

Na suicid bliskog člana porodice osoba može reagovati različitim odgovarajućim i neodgovarajućim emocijama, u zavisnosti od vlastitog sistema uvjerenja. Nefunkcionalne emocije mogu biti: krivica, ljutnja, stid, bijes, očajanje, sramota, samooptuživanje, socijalna izolacija.

Najčešće misli koje prethode ovakvim emocionalnim reakcijama koje smo prepoznali kroz praksu, u radu sa osobama koje su se suočile sa gubitkom nastalim suicidom, jesu: ”Užasno je i ne mogu da podnesem ovo što se desilo!”; “Ovo nije smio da uradi, kako nije mislio na nas!?!”; “Morao sam nešto predosjetiti”; “Moj život više nema smisla”; “Zaslužio sam da patim do kraja života!”; “Ne smijem nikada sebi dozvoliti radost, to bi značilo iznevjeriti pokojnika!”; “Užasna je sramota i sada sam zauvijek obilježen jer je član moje porodice izvršio suicid!”; “Ljudi me ne gledaju isto, ne mogu to da podnesem”.

Preporučuje se da ožalošćeni članovi porodice zatraže stručnu pomoć, kako bi olakšali proces žaljenja i kako bi prevenirali razvoj mogućih psihopatoloških poremećaja. Osnovni cilj terapije je da se pomogne ožalošćenom da promijeni način razmišljanja, transformišući iracionalnu u racionalno filozofiju koja će mu omogućiti da živi i bez pokojnika, ili jednom rečenicom rečeno, osnovna racionalna filozofija koju kroz psihoterapiju usvaja ožalošćeni je: “Teško je živjeti bez njega, ali život se nastavlja dalje”.

U početnim fazama psihoterapije za ožalošćenog ova misao, iako realna, zvuči gotovo neprihvatljivo.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

Slični članci

IZDVAJAMO IZ GALERIJA

SAVJET
DANA

Vještačke trepavice

RECEPT
DANA

Gulaš iz rerne

  • Najčitanije

  • Zanimljivo

  • Najviše lajkova

PRATITE NAS NA

KALKULATORI

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.