Helgin svijet

Piše : Snežana Dakić Tomanović

Uzeli smo Helgu. Odvojili je od majke i sestre bliznakinje, od par razigranih pasa i jedne spretne i brze mačke. Odveli je iz dvorišta u kojem je navikla da igra, gdje živi već tri mjeseca. Kada se pasji vijek pretvori u ljudski, još uvijek je beba, ima oko dvije i po godine. Plakalo mi se kad smo je odvlačili iz dvorišta, one koje je od rođenja gledala, više neće moći da vidi. Samo da ih pamti. Ako psi mogu da pamte.

Helgin svijet

Zbunjenu i nespremnu, uvukli smo je u auto, i krenuli prema kući. Nije umjela da plače, pa je zato cvilila. Bila je nemirna u Aninom krilu, izmigoljila se i pokakila u autu. Počela sam da vičem, jer mi stvarno pseći  izmet u autu nije bio potreban. Djeca su obećala da će da počiste. Opravdali su je, govoreći da je pod stresom, da je mala i neznavena, da se to moglo očekivati. Dobro, začas su mi probudili osjećaj krivice. Moram i ja da se potrudim, da budem mirnija, tolerantnija... A ne znaju oni  koliko me je vozova pregazilo, munja spržilo i vjetrova oduvalo... Ali, u pravu su, tek sam na pola polja od života, samo mirno i lagano. Najlakše se smirim kad se sjetim svoga oca, previše se dao tuđinima, pa za sreću svoju ostao krhotina...
Već izliječena brigom i pažnjom dječjom prema psu, potpuno sam zaboravila nemili događaj i sasvim zadovoljna došla kući. Dan septembarski, miran i sunčan. U dvorištu, prijem za novog člana. Helga sramežljivo gleda, lagano se kreće, osluškujući svaki zvuk i njušeći  preteču svakog svog koraka. Opseg kretanja mali, iako je dvorište veliko. Istražuje, malo po malo, nije ambiciozna da zagospodari prostorom sasvim. Već mi se sviđa. Dajemo joj vodu i hranu. Pije, pa jede. Jede halapljivo, neumjereno, bez stida. Potpuno se uklapa u moju priču. Ne volim to, ali se navikavam. Počinje da se kreće između naših nogu, njuši nas. Osjećam da joj se dopadamo, već se kreće malo dalje, oči joj nisu više tužne, oprezna je, ali mahne ponekad repom. Lako se prilagođava, to baš  volim. Ne posvećujem joj previše vremena, to je ipak želja moje djece, ja sam joj samo dala ime. Daću i novac za prvi talas higijene, hrane i igračaka, a poslije neka oni brinu. Neka, meni je dosta. Muž, djeca, a treba čuvati snagu i za unučiće. Ko zna... Tako se završio dan prvi. Ostavili smo je ispred kuće, da brinu o njoj ljudi koji tu stanuju.
Sjutradan sam, prije doručka, krenula sa ekipom kod Helge. Uzalud sam pravila izgovore da moram nešto da završim, da ćemo popodne... Bila je nedjelja i moralo se odmah po ustajanju. U autu sam primijetila da starim. Ne zbog pogleda na prve bore koje me pozdravljaju iz  retrovizora, već zbog gunđanja... Zašto ranimo, nizak mi pritisak i još par potpuno kliširanih izgovora. Na sreću, moja porodica ne daje mnogo važnosti gunđanju, znaju da će brzo da me prođe, pa mirno čekaju da odsviram svoje. A onda, kad smo došli...Helga, kao da je oduvijek naša, kao da je bila uz sve bure i bonace, i nikad nikog vidjela do nas, i nikad nikoga voljela do nas... Meni, koja joj nisam dala previše pažnje, obradovala se kao najsunčanijem danu u životu... Skakala je na nas, ležala i okretala se, dajući nam znak da je mazimo, lizala nam noge, mahala repom, vrtjela se u krug... Je li moguće, je li zaista moguće toliko ljubavi za jedan dan? Mi smo već njeni... I meni, gruboj i dalekoj za tužan pseći pogled, nije ostalo ništa osim da je zavolim. Da raširim ruke i da je primim. Odlazili smo na selo svako popodne. Dočekivala nas je Helga, ljubav i igra naša zajednička, i svaki se dan sve više radovala. Postali smo njen mikro svijet.
Ipak, nije se jednako lako privikla na sve. Kad magarad dođu u dvorište, povlačila se kod naših nogu i zbunjeno gledala ta strašna, ušata stvorenja, potpuno nesigurna kako da im priđe. Mazili smo magarad, da bi ona vidjela da su bezazleni i da samo strašno izgledaju, a u stvari su pitomi, baš. Čuvala se te njihove teritorije danima. Bojažljivo ulazila među njih, i vraćala se pri prvom njihovom koraku ka njoj. Ipak, brzo je osjetila da su ušati  prijateljski nastrojeni i da pripadaju našem svijetu. Pa, kad je i ona naša, i njihova je. Računam da psi tako rezonuju.
I evo, već desetak dana, dočekuju nas zajedno, jedan život pseći i šest magarećih. I nema tog grubijana, pa da mu je dušu grom izgorio, koji ne bi podlegao šarmu te družine. Helga, već četvrtinu svog života na našem je imanju, a neki magarići su rođeni tu. Dakle, naši smo. Svjetovi  isprepletani,  životinjski i ljudski. Oni su dio našeg svijeta, koliko i mi njihovog. Za maženje su  spremni uvijek, nikad se ne žale na probleme... A što znaju da čuvaju tajne!!!
I tako je jedno gradsko gunđalo, negdje sredinom svojih četrdesetih, potpuno osvojeno šarmom  nekih vrsta. Pala je Bastilja! Svi smo jedan svijet!

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.