Kad se mislima vratim u djetinjstvo, jedva da se mogu sjetiti par situacija u kojima je bila i ona. Rasla je uz nas neprimjetno, ne tražeći ništa, ne zahtijevajući, ne buneći se... Brat, samo godinu mlađi od mene, bio je moj saveznik i rival, u svemu. Uvijek smo se takmičili ko je bolji, ljutili se jedno na drugo zbog milion, tada važnih stvari, a zapravo  nekakvih sitnica. I u svakom sjećanju je on, ljubav ili borba. Nje, nigdje. Tek onda, kad sam stasavala iz djeteta u začetak djevojke, to doba negdje oko dvanaeste, sjećam se da je ona nalazila moje spomenare i leksikone, pravo bogatstvo tih mojih godina. Bila je toliko vješta u tome, da sam na kraju sve morala da bacim, da uništim dokaze jednog tananog doba. Trudila sam se da  to dugo pamtim, još više se udaljavajući od nje, tihe i nečujne. Sad znam da je onda, uzimanjem mojih stvari htjela da mi kaže da je i ona dio moga života, da odrastamo zajedno, a tako smo daleke...Tada još ništa nisam znala, ali sam se držala što dalje od nje. Još onda sam shvatila zlatne riječi antičkog mudraca- Omnea mea mecum porto, noseći u svojim mislima sve ono što mi je vrijedno, ne ostavljajući za sobom nikakav trag.
Rasle smo i stasavale, daleke i potpuno različite. Ona koja je starija, ipak, trebalo je da priđe mlađoj, da joj pruži ruke i primi je u zagrljaj...Tek onda, kada smo ostale bez brata, postala sam svjesna da postoji i ona. Sestra mi. Ona koja je sve vrijeme tu, u našim sjenkama. Ja sam tada već imala dijete, ona je bila djevojčurak od sedamnaest ljeta. Cvijet nastao u sjenci, rastao u sjenci...Ni tada je nisam prigrlila, a možda joj je bilo teže nego meni. Ne znam, ni sreća ni bol se ne mogu mjeriti...
Kada sam joj se zaista okrenula, tražeći dio srca u primarnoj porodici, nisam bila spremna da je prihvatim. Nije mi bila slična, ni približno. Htjela sam da je mijenjam, po svaku cijenu. Ne da mijenjam nju za neku novu sestru, nego da od nje napravim nešto nalik sebi. I  bila sam puna kritike za sve njene izbore, i puna osude za njene stavove, i stroga, i strašna, i opasna...A u želji da budemo bliske, da se razumijemo. Kao da moramo razumjeti one koje volimo!!!
Pustila sam da mnoge zime i ljeta prođu u toj borbi i neprihvatanju...Ipak, u jedno sam bila sasvim sigurna, da nikada nećemo biti u nezboru, jer, iako smo potpuno različite, ipak smo sestre. Rođene. Najrođenije. One koje na rubu provalije, bez obzira na sve, pružaju ruke jedna drugoj. Daju život svoj za život one druge. Srećom, nismo došle do provalije. Mada, nikad nisam sumnjala u nju, čak ni u sebe...
Evo dvadeseta godina kako smo same, bez brata. Ona koja želi sličnu sebi i ona koja želi da bude dio nečijeg svijeta. I postepeno, sa iskustvom koje valjda donosi i mudrost, postajem svjesna da je ljubav prihvatanje, a ne mijenjanje. Da su duge godine potrošene zalud, na zamjerke i traženje nečega što je bilo prisutno, oduvijek. Ili nisu potrošene, ako su dovele do spoznaje. Unazad ne možemo, ostaje ono što smo stekli, i to je dio nas. Sada se, iz onog cvijeta u pomračini, razvija ruža ljepote. Moja ruža, jedina. Ona čiji zapis i ja nosim, iako nisam ista kao ona. Ne znam da li joj ovakva odgovaram, nikada se nisam to zapitala.  Znam da nam je lijepo kada smo zajedno, osjetim potrebu da budemo djeca, neozbiljna i razigrana, valjda mi nedostaju zajednički doživljaji iz djetinjstva. Sada smo u nekom, manje bezbrižnom ali ne i manje lijepom dobu, spremne da imamo događaje koji rastu u doživljaje, pa postaju sjećanja. Toliko toga je pred nama… Nepregledno more života, i bura i bonaca. Dobro je što imamo jedna drugu, za valove i talase, za neke nove obale.
Sad znam da je trebalo da smo baš  toliko različite, da bi, bar jedna od nas, spoznala kako je put ljubavi prihvatanje, a ne mijenjanje. Ne znam zašto je taj put bio toliko dug…Ali, nije na čovjeku da uvijek sve zna.