Evo šta se dešava kada očekivanja postanu nerealna

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Svako malo nešto očekujemo. Očekujemo da se ljudi oko nas ponašaju po našim standardima (da se smiju kada mislimo da treba, da stanu u našu zaštitu kada se osjećamo ugroženo, da nam partner svakodnevno pokazuje da mu je stalo do nas, itd.); posjedujemo očekivnja od samog sebe (ne smijem biti slab, moram zaraditi novac, moram imati brak i porodicu, itd.); Na kraju, tu su prisutna i očekivanja od uslova života (da ne smije danas padati snijeg, da državno uređenje mora bolje funkcionisati, da ne smije biti korupcije u zemlji u kojoj živim, itd.).

Evo šta se dešava kada očekivanja postanu nerealna

Ka čemu nas to vodi?

Ponekad se ta očekivanja obistine, a kada ih pretvorimo u moranje, postaju kontrolišuća i destabilizuju nam život.

Prirodno je očekivati od prijatelja da će priskočiti da nam pomognu kada nam zatreba ili da će dugogodišnji kolega obaviti posao uspiješno, ili pak da će suprug/supruga biti uz nas kada imamo problem. Međutim, nije realno očekivati da će oni uvijek i u svakoj situaciji uraditi ono što mi očekujemo, a po najmanje da će sve neugodne situacije rješavati umjesto nas.

Čik neka mi se javi osoba koja u svom iskustvu ima da su se sve kockice posložile prema njenim očekivanjima, da su se njeni roditelji konačno opametili i počeli da unapređuju njihov višegodišnji konfliktan odnos, da je njen partner uvijek tu kada je potrebno riješiti konflikt ili da, recimo, djeca kreiraju svoje životne izbore baš onako kako vi smatrate da treba.

Kako motivisati osobu da uvijek radi baš ono što od nje očekujemo?

Tu se pojavljuje apsurd misaonog procesa. Mi znamo šta po našoj logici neko treba da radi, ali ne znamo da nismo nadareni specijalnim moćima pa nije dovoljno samo da pomislimo pa da naša misao kao magija pređe u realizaciju. Hajte, pokušajte, možda među vama ima i onih posebno nadarenih. Šta nam preostaje kao rješenje u situaciji kada se svijet ne kroji po našim očekivanjima? Preostaje nam da prihvatimo realnost takvu kakva je. Ako se dogodi da se očekivanje ispuni, možemo se osjećati zadovoljno i ispunjeno, ali na drugoj strani logički je nužno imati na umu da naša očekivanja ne moraju preoblikovati stvarnost.

Hajde da probam prethodno rečeno da objasnim kroz primjer. Zamislite ženu koja od svog partnera očekuje da kada god je to potrebno (a ona određuje nivo potrebnosti) uđe u konflikt umjesto nje, i stane u njenu zaštitu, te on postaje njen govornik jer sama nema kapacitet za to. Recimo, kada su djeca nestašna čeka se otac da postavi granicu i uvede kaznu, nepažljivoj rodbini valja reći da budu pažljiviji, na roditeljskom sastanku je potrebno iznijeti obrazloženje zašto je kćerka popustila u školi, itd.

Situacije koje nas izazivaju da iznesemo svoje mišljenje, da se nađemo i zauzmemo jasan stav su česte, te zahtjev prema drugom da uvijek stane u našu zaštitu neće učiniti da konflikta bude manje, već će prije svega učvrstiti naša nerealna očekivanja, utičući na razvoj zavisne i nezrele ličnosti, što kao krajnju instancu ima emocionalnu disfunkcionalnost. Ako očekujemo da se neko uvijek postavi da nas brani, onda se stavljamo u poziciju nemoći i zavisnosti. Situacija se komplikuje kada druga osoba ne ispuni očekivanja, e tada nastaje frustracija.

Šta imamo kao proizvod navedenog iracionalnog očekivanja „Drugi uvijek mora da stane u moju zaštitu“?

Očekujući od drugih da se ponašaju na određen način, oduzimamo im mogućnost izbora da se ponašaju na način na koji njima „paše“, a time imamo duplu štetu. Prvo, pored vlastitih apsurdnih uvjerenja sami sebi dajemo poruku da nam je iz nekog razloga potrebno određeno ponašanje od druge osobe, što znači da je naša sigurnost i zadovoljstvo u tuđim rukama, i prije svega zavisi od toga da li će drugi učiniti ili ne ono što smo mu namijenili.

Drugo, tom nekom šaljemo poruku da nam nije potreban takav kakav jeste, već onakav kakav mi želimo da bude: „snažan, jak, ratoboran i po mogućnosti mudrac“.

S koje god strane posmatrali, ne valja, kako god mjerili, ne možemo postaviti znak jednakosti, a samim tim ne možemo biti ni zdovoljni.

Nadam se da ste shvatili. Što smo spremniji da preuzmemo odgovornost za svoj život, to ćemo manje očekivati od drugih ljudi, isto tako ako se osjećamo odgovorni za svoje ponašanje, teško ćemo se naći u situaciji gdje drugima prepuštamo da svojim odlukama kontrolišu naš život.

Da ne dođe do zablude, niko od nas nije svemoćan i ne može uvijek i u svakom trenutku biti jak.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.