Prije bolesti veliki broj pojedinaca ne izdvaja vrijeme da se odmore, da uživaju u punom i prosperitetnom životu koji su stvorili. Iz bliskog susreta sa smrću neki uspijevaju da promijene život, dozvolivši sebi vrijeme da se prepuste jednostavnim zadovoljstvima, vrijeme da se usresrede na ono što je važno, na emotivnu vezu sa partnerom, djecom, uživanju u vrlo jednostavnim sitnim zadovoljstvima, gaje strpljenje i čekaju oporavak. Počinju da žive više nego ikada prije, ne zato jer su boljeg zdravlja, već zato što su se posvetili tome da svaki dan žive svijesno, sa zahvalnošću i ne jurišajući u pravcu koji ni sami ne znaju gdje vodi.

U teškim situacijama uvijek postoji neko rješenje, koje često ne vidimo preplavljeni nezdravim emocijama i nestrpljenjem. Čak i uslijed teškoća i izazova, potrebno je tragati za lakoćom i dobrim prilikama.

Članovi porodice koji žive uz blisku osobu koja ispoljava smetnje iz spektra mentalnog zdravlja, kada dođu na psihoterapiju skloni su nestrpljenju i očekivanju da će se promjena brzo desiti. Kroz psihoterapijski proces izlistavamo sve one radnje koje su pojedinačno preduzimali da bismo riješili problem, a neki su skloni i da odustanu objašnjavajući njihovo povlačenje riječima da su već dovoljno energije i vremena uložili i da smatraju da nema nade.

Nada postoji i iskustvo nam govori da postoji vrijeme koje je spremno na promjenu, koje nije konstantno i nema ustaljen tok, često je i izvan naše moći shvatanja. Ipak, promjena se ne može dogoditi ako ne privolimo sebe da neko vrijeme provedemo na mjestu bez promjene, bezradosno.

Majka dvanaestogodišnje djevojčice više puta govori da na može više, da ne zna šta da radi jer kako god bilo njena kćerka i dalje histeriše, nazivajući je raznoraznim pogrdnim imenima.

Sin i suprug ispoljavaju težnju ka odustajanju jer majka i supruga već dva mjeseca ne ustaje iz kreveta, jedva da nešto uspije da pojede.

Prije dvije godine sam od divnih ljudi, učesnika u psihoterapijskom procesu dobila dva drveta orhideje. Jedan sam stavila u kuhinju kraj prozora,a drugi u spavaću sobu kraj prozora. Cvijetovi na oba drveta imali su blistave lijepe cvetove. Opstajali su preko mjesec dana, ali onda je jedan po jedan cvijet napuštao grane. Znala sam da je orhideja tanana i osjetljiva biljka i da joj je potrebna posebna briga kako bi opet procvijetala. Zbog obaveza i čestih putovanja nisam im se posebno posvećivala i one se procvjetale još jednom, i drugi put samo jedna. Orhideja koja je bila u sobi je ostala bez listova, njeno granje je bilo nagnuto ka prozoru, ali nekako kao da nije umjela dalje da se razvija. Prošlo je pola godine, ali ta orhideja nije procvijetala i počela sam da vjerujem da više neće. Prijateljica mi je rekla da sam je možda oštetila jer joj nisam pružila dovoljno vode i svijetlosti. Znala sam da je vjerovatno u pravu, ali nisam bila još uvijek spremna da odustanem od ideje da će možda ipak procvjetati.

Prošlo je još tri mjeseca, iz sobe sam je prebacila u dnevnu sobu, gdje je dobila drugačiji priliv svijetlosti i nastavila sam da je zalivam. Tada su otpala dva požutjela lista i ostavila sam je neko vrijeme. Do subote to su bili ogoljene grane, a onda sam pijući jutarnju kafu i posmatrajući kroz stakla terase primjetila male roze pupoljke koji obećavaju nove cjetove. Oporavila se. Bilo joj je potrebno skoro dvije godine. Čekala je pravo vrijeme da procvjeta. Shvatila sam da je i moj stav bio od pomoći za njen oporavak. Sklonila sam očekivanja u stranu, ukrotila nestrpljenje i nisam postavila rok.  Nisam je odbacila, već nastavila da brinem o njoj kako sam umjela, a ona je sačekala vrijeme kada je bila spremna i skupila snagu da se opet da.

Šta hoću da vam kažem? Da rješenje postoji i kada ga ne vidimo. Da ljudi koji pate od depresije u pogodnom trenutku se od nje i oporave. Da djeca koja imaju problem sa kontrolom bijesa u plodnom trenutku uspiju da prevaziđu tu svoju emociju.

Sve to znači da je potrebno da shvatite da i kada izgleda beznadežno vjera, nada i kapacitet za obnavljanje postoje.