U vrtiću sam maštala da ću biti pjevačica ili učiteljica. U osnovnoj i znatan dio srednje škole sa zamišljala sebe u ulozi modnog kreatora. Dječak, kasnije mladić, prema kome sam gajila dugo simpatije, je želio da postane pilot. Danas, kada smo postali odrasli zreli ljudi, ni on ni ja se ne bavimo zanimanjima o kojima smo toliko maštali.

Na dječijem uzrastu projektujemo sebe u budućnost, maštamo i biramo ono što mislimo da bismo željeli biti: pjevač, učitelj, košarkaš, umjetnica, balerina, slikarka, ljekarka, naučnik. Sa odrastanjem svoja maštanja modifikujemo, ponovo biramo i prilagođavamo novim saznanjima, otkrivenim talentima i interesovanjima, širimo opseg onog što je dozvoljeno, uklapajući ga onom što je prihvatljivo zahtjevima odrasle osobe. Osmogodišnji dječak koji želi da bude pilot, sa šesnaest godina želi biti antropolog, a sa dvadeset tri-četiri dobija diplomu Građevinskog fakulteta. Djevojčica na istom uzrastu koja prvobitno želi postati učiteljica, na uzrastu adolescencije želi biti glumica, dok sa dvadeset četiri završava medicinu.

Nekako se čini da su ovakva eksperimentisanja dozvoljena u djetinjstvu i adolescenciji. Međutim, u jednom trenutku sve dobija dimenziju „uštogljenosti“. Dostižemo određeni nivo starosti kada se od nas očekuje da znamo šta ćemo u životu raditi. Kada se te godine zrelosti sustižu, kada bi „trebalo da se skrasimo“ i prestanemo da „eksperimentišemo“? Najčešće je to životna faza nakon završetka fakulteta, oko dvadeset pet godina, za one koji studiraju, dok je za one koji ne čekaju fakultetsku diplomu, ulazak u fazu „kada je potrebno prestati da eksperimentišeš“ znatno raniji.

Tada se od osobe očekuje da postane ozbiljna, da se nekako ukalupi, da prestane da se mijenja, da djeluje stabilno, predvidljivo, ostvareno. Šta još ide u paket očekivanja? Očekuje se da osoba odabere jedan način života, jednu osobu koju ćemo voljeti, jednu profesiju, i da se tih izbora pridržavamo do kraja života. Ovo je razlog što se mnogi od nas trude da pronađu „pravu“ profesiju i bave se njom, što se ne zaustavljaju tragajući za „pravim“ životnim partnerom. U osnovi našeg psihološkog funkcionisanja jeste filozofija kulturološke, društvene ispravnosti, uklapanje u ono što je prihvatljivo. Prihvatljivo je da ono što te čini različitim kriješ, dok se oni različiti osjećaju inferiorno.

U zrelijim godinama se očekuje da smo završili sa svim neizvjesnostima i eksperimentima iz mladalačkih dana, i tada se smatra da smo odrasli. Maja sa početka ove priče, profesorica, iako nezadovoljna poslovnim statusom, nema hrabrosti da nešto mijenja. Ne može, jer se od nje očekuje da sada rađa djecu, da čuva posao koji je tako stabilan i, kako joj govore: „Posao, koji kao ni jedan drugi, ima tri mjeseca godišnjeg raspusta“, a ona je ta koja baš taj raspust najviše mrzi. Maja nije srećna, a okovana je raznim očekivanjima, idejom da je neophodno da bude stabilna, da posao koji ima mora da je čini ostvarenom.

Pitam se šta da ona radi sa svojim osjećanjima? Pitam se kako da reaguje kada je suočena sa nerealnom životnom filozofijom cijelog sistema: „Moraš se smiriti, naći stabilnost i ostati fiksiran, za posao, partnera, ideju...“

Model stalnosti i nepromjenjivosti kada „uđeš u određene godine“ ima jednu upadljivu manu, on se protivi prirodnim zakonitostima, a samim tim ne funkcioniše. Objašnjenje je jednostavno: ljudska bića se mijenjaju, nisu stabilna, i fiksirana. Čovjek se mijenja, čak i onda kada se grčevito tome opire. Nerealno je očekivati da ćemo ostati isti, da ćemo decenijama zadržati iste vrijednosti i potrebe. Nerealno je očekivati da se nećemo promijeniti, kao što je nerealno očekivati da će jedan kamen u rijeci ostati na istom mjestu i nepromjenjiv, urpkos bujicama vode koja ga preklopi.

Možda je u nekim ranijim vijekovima bilo realno i očekivati da one odluke što smo osmislili imaju smisla nakon dvadeset ili trideset godina. U dvadeset prvom vijeku ovakve stvari ne piju vodu u realnosti. Danas, kada se život ubrzava brzinom od koje zastaje dah, ubrzava se i naš lični tempo. Danas, kada u jedan život možemo spakovati nekoliko života naših predaka, prepunih življenja, voljenja i učenja. Iz ovog je jasno da više življenja i usvajanja zahtijeva neminovno i više promjena.

Draga Majo, i svi slični njoj, suočite se sa realnošću,čovjek se mjenja.

*Ime Maja je slučajni odabir, i bilo koje poistovjećivanje ili izjednačavanje je stvar slučajnosti